Ne ide mi u glavu da se još nitko nije javno začudio nad onim što se
nedavno dogodilo u Zagrebu. A dogodilo se to da je Većeslav Holjevac
proglašen za počasnoga građanina.
Stvar je toliko neobična da pomalo nalikuje na lošu šalu. Jer, za tu
titulu postoji samo jedan ozbiljan uvjet: da bi bio počasni građanin,
čovjek ne smije biti pravi građanin nekoga grada. Zato se taj naslov
dodjeljuje uglednim gostima za koje se smatra da su za grad učinili
nešto važno ili da su ga počastili svojim posjetom.
A Većeslav Holjevac ne samo da je bio pravi građanin Zagreba, nego je
bio i njegov gradonačelnik, dakle, u neku ruku, profesionalni građanin.
I, kakva onda ima smisla svečano dodjeljivati čovjeku nešto što mu
ionako pripada? Nije li to posve isto kao kad biste naslov počasnoga
građanina Zagreba dodijelili Milanu Bandiću?
E, reći će netko, ali Holjevac je davno umro. Točno, i to je razlog
više da mu se to priznanje ne daje. Samo živ čovjek može biti građanin
nekoga grada, pa i počasni građanin. Zato je u svijetu običaj da se taj
naslov daje nekome tko je živ, i to upravo zato što je živ, pa naslov
znači počast i primatelju i davatelju, uspostavljajući između njih neku
osobitu vezu.
A to otvara još jedno pitanje: ako smrt kvalificira čovjeka da postane
počasnim građaninom Zagreba, zašto onda takvima ne proglasimo i druge
slavne pokojnike? Najprije one koji bi tu titulu mogli dobiti da su
živi, jer su u Zagrebu samo gostovali, poput, recimo Franza Liszta,
Orsona Wellesa ili Jeana Paula Sartrea. A onda i one koji bi to
priznanje zaslužili premda su Zagrepčani: čovjeku padaju na pamet imena
Holjevčevih prethodnika na gradonačelničkom stolcu (Amruša, Heinzela,
Mošinskoga), a potom i imena osoba poput Augusta Šenoe, Marije Jurić
Zagorke ili Vjekoslava Majera.
Kao što se vidi, stvar je apsurdna, i kad se jednom načne, nema joj
kraja. Ali, ne govorim ja sve ovo zbog prošlosti, nego zbog budućnosti.
Pitam se, naime, što će se dogoditi ako Zagreb jednoga dana ponudi
titulu počasnoga građanina nekome stranom ugledniku, kad ovaj posjeti
Zagreb? Zar neće biti malko neugodno ako uglednik dozna da se to
priznanje dodjeljuje u nejasnim povodima i po maglovitim kriterijima,
te logično zaključi kako ga takva počast ne zanima?
Inicijativu za dodjelu toga naslova dala je Holjevčeva kći, koja je u
Zagrebu nekakav politički faktor, a izglasala ju je Gradska skupština.
Pa ako se za Holjevčevu kćer još i može pretpostaviti da je zbog
ljubavi prema ocu izgubila smisao za realnost, zar je moguće da među
svim onim skupštinarima nema nikoga tko bi znao da se s ozbiljnim
stvarima ne treba igrati i da gradski ljetopis nije ničiji obiteljski
album?
Ako doista nema, to mi se čini kao jako loš znak.
GOST SURADNIK
Jedna čudna odluka
