Potvrdi li u utorak češki Ustavni sud da je Lisabonski ugovor u skladu s češkim ustavom, a Europsko vijeće potkraj tjedna u Bruxellesu izuzme Češku iz primjene Europske povelje o temeljnim pravima, euroskeptični češki predsjednik Vaclav Klaus ipak će potpisati ratifikacijsku ispravu. Put da novi temeljni spis EU 1. siječnja 2010. stupi na snagu bio bi otvoren. Zamalo je osam godina prošlo od Izjave iz Lakena, koja je pozvala na “demokratskiju, jasniju i učinkovitiju Uniju”. Većinu toga vremena Unija se bavila sama sobom: prvo sastavljajući Ustav EU pa, tražeći izlaz nakon što su ga Francuzi i Nizozemci na referendumu odbacili, pa spašavajući njegovu bit u Lisabonskome ugovoru, te konačno prolazeći kroz mukotrpan postupak ratifikacije potonjega. Europska je komisija u međuvremenu radila usporeno nastojeći da nekom moguće nepopularnom odlukom ne oteža potvrđivanje novoga europskoga ugovora. Prije no što Unija zaplovi punim jedrima čeka je još jedna runda zagledanja u sebe samu, koja počinje na sastanku Vijeća EU za opće poslove i vanjske odnose u Luxembourgu, a nastavit će se na ovotjednome te dovršiti na prosinačkome summitu. Na tapetu će biti položaji predsjednika Europskoga vijeća, tzv. predsjednika EU, i visokoga predstavnika Unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, tzv. ministra vanjskih poslova – kako osobe koje će te položaje popuniti, tako i razgraničenja između dviju dužnosti, posebice u vanjskoj politici, o čemu je Lisabonski ugovor vrlo maglovit. Francuska jedina smatra da bi “predsjednik EU” morao imati ovlasti poput francuskoga predsjednika; ostale su članice za to da ih usklađuje sa zemljom koja u tome polugodištu budu predsjedale svim sastancima Vijeća EU, osim onime za vanjske odnose. Njime bi predsjedao “ministar vanjskih poslova”, koji bi istovremeno bio potpredsjednik Europske komisije. Potonji bi predstavljao Uniju na međunarodnim skupovima, pa su se zemlje članice načelno suglasile da taj položaj pripadne nekome iz “velikih zemalja sa snažnom diplomacijom”, dok bi predsjednik bio iz neke od manjih članica. To u startu iz predsjedničke utrke isključuje bivšega britanskoga premijera Tonyja Blaira. Blairu ionako teško opraštaju rat u Iraku i odbijanje zamjene funte eurom, a nikako to što je na summitu EU u lipnju 2005. – kojega se i novinari sjećaju po uzalud probdjevenoj noći – odbacio sve kompromisne prijedloge za “britanski rabat” i tako srušio europski proračun. Insistirao je, naime, da i nove, siromašne, zemlje članice uplaćuju svoj skroman novac u britansku riznicu. Preostali su kandidati nizozemski i luksemburški premijeri Jan Peter Balkenende i Jean-Claude Juncker, obojica pučani, te bivši finski premijer Paavo Lipponen, socijalist, a najviše bi izgleda imala, zbog “ženske kvote”, prihvati li kandidaturu, bivša irska predsjednica Máire Mhic Róibín, neovisna ali bliska ljevici. “Ministra vanjskih poslova” treba istovremeno izabrati jer niti obojica mogu biti iz iste zemlje niti iz iste stranke. Finac Olli Rehn, liberal, koji se na taj položaj sam najviše gura, malih je izgleda jer je iz male zemlje. A mogao bi možda proći tek ako na predsjedničko mjesto zasjedne neko s ljevice – ali ne Finac Lipponen – jer je predsjednik EK-a Jose Manuel Durao Barroso pučanin, a iz velikih zemalja članica ni jedan kandidat nije još ni neslužbeno istaknut. Spominjao se, doduše, britanski ministar vanjskih poslova David Milliband, socijalist, ali on je takvu ponudu odbio. Da EU i dalje čeka rješenje ustanovnih pitanja, ne bi li se konačno okrenula onima sadržajnima, pokazuju svakodnevni EK-ovi podnevni briefinzi. Dok bi nekada znali trajati i dulje od sata, ovih dana završe već za petnaestak minuta.
EU je neučinkovita asocijacija, gdje toliko država mora razmotriti večinu teških pitanja, a možda i sudbonosnih, negdje u budučnosti, poslije nego što je događaji preteknu. Dokaz je Balkan, gdje je uglavnom Britanija vodila politiku unije, to jest nije hotimično učinila ništa, osim što je htjela pomoći Srbiji da zadrži ostali dio Jugopslavije u svojoj domeni. Britanija je u osnovi svih anomalija i promašaja koji i sada prate EU politiku. Jednog dana ona će se raspasti, ili će biti država Europskog naroda! Britanija je uvijek bila nesklona ovoj drugoj soluciji!