Odakle potječe naziv “ekstremna hrvatska emigracija” kojim je posljednjih dana, nakon što u hrvatskoj ambasadi u Berlinu nije eksplodirala bomba (što bi tek bilo da jest?), zakrčen naš medijski prostor?

U doba Jugoslavije jugoslavenska se emigracija javno dijelila na iseljeništvo, ekonomsku emigraciju i ekstremnu neprijateljsku emigraciju. Iseljeništvo su činili ekonomski emigranti (i njihovi potomci) koji su se iz Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja odselili (uglavnom u prekomorske države) za vrijeme Austro-Ugarske i prve Jugoslavije. U ekonomsku su se emigraciju ubrajali emigranti zvani gastarbajteri koji su na “privremeni rad u inozemstvo” (uglavnom u europske države) otišli iz druge Jugoslavije, a ekstremnu neprijateljsku emigraciju sačinjavali su protivnici Jugoslavije (ili njezine vlasti) koji su se s onu stranu granice sklonili, neki i drugi put, nakon II. svjetskog rata.

Iseljeništvo i gastarbajteri u pravilu nisu imali ni pozitivne ni negativne etikete, a politička je emigracija uvijek i beziznimno označavana i kao neprijateljska i kao ekstremna. Kao i svi totalitarni režimi, ni jugoslavenski svojim protivnicima, a protivnik je bio svaki nezadovoljnik, nije priznavao politički legitimitet, nego ih je sve odreda proglašavao neprijateljima (u značenju “neljudi”), progonio i drakonski kažnjavao.

Jugoslavenska je politička emigracija bila vrlo raznolika, nerijetko međusobno suprotstavljena, no za Tita i njegovu tajnu policiju ona je bila samo jedno: neprijateljski ološ koji treba zatrti. Broznome je bilo svejedno što je tko: ustaša, demokrat, bivši komunist, antikomunist, direktor Ine, liberal ili anarhist, i kako se zove: Maks Luburić, Vladko Maček, Ante Ciliga, Bogdan Radica, Stjepan Đureković, Jakša Kušan ili Bruno Bušić. Zanimalo ga je samo kako će se koga neutralizirati: kome će se razbiti lubanja, a kome prosvirati srce.

Ukratko, ekstremistima-nakazama proglašeni su svi koji su se usudili uprijeti prstom u nakaznosti jugoslavenskog režima i njegovu ekstremističku bit. Iako se Titov poredak zasnivao na revolucionarnom teroru, a nasilje je bilo njegov modus operandi, za terorizam su optuživani oni koji su terorizam prokazivali, pa i onda kad su bili najmiroljubiviji. U jugoslavenskom socijalističkom novogovoru sve je perverzno okrenuto na glavu: notorni nasilnici i ubojice nazivani su socijalističkim humanistima, a njihove žrtve opasnim teroristima iz redova ekstremne hrvatske emigracije.

Da je tako bilo dok je bilo Titove vlasti zasnovane na revolucionarnom nasilju, logično je, no da je tako i danas, u slobodnoj hrvatskoj državi, u demokratskom društvu, ne samo da nije logično nego je uvreda zdravoj pameti. U povodu berlinske bombe posvuda se razglaba o ekstremnoj hrvatskoj emigraciji koje već odavno nema, ali ništa se ne može čuti o ekstremnom jugoslavenskom režimu i njegovoj ekstremnoj ljevici i policiji. Da, odavno je upokojen i taj režim, i ta ljevica, i ta policija, ali je zato u mnogim glavama još živa slika svijeta što ju je stvorio taj režim, ta ljevica i ta policija.

subotnje jutro

FOTO Naša glumica koja se udala za 26 godina mlađeg nogometaša prošetala centrom, a evo tko je još bio na špici

REZULTATI SU HIT

FOTO Kako će Milanović, Plenković i Selak Raspudić izgledati u zlatnim godinama? Isprobali smo aplikaciju koja simulira starenje

STEKLI DIPLOMU

FOTO Ovo su hrvatski sportaši sa završenim fakultetom, jedan je čak i doktor znanosti

Instagram gori

Ova lampa zapalila je društvene mreže, a svatko je može imati u svom domu

Sve popularnije

Jeste li čuli za impact poduzetništvo? Zaludjelo je svijet, a i u Hrvatskoj ima sve više sljedbenika

Apple poslao važno upozorenje svim vlasnicima iPhonea