Pismo o ugroženosti Srba u Hrvatskoj zapadnoslavonskog krajiškog vođe
Veljka Džakule potaknulo je raspravu o položaju Srba u Hrvatskoj. Na
tom je tragu bila i ovotjedna Latinica na HTV-u. Svatko civiliziran
osudit će rušenje kuće, ubojstvo čovjeka i proganjanje iz njegova
prebivališta.
Ali treba tragati i za punom istinom. Tako je jedan od sugovornika
Latinice bio Đuro Kresović, koji je pričao o svojoj sudbini izbjeglice
te kako mu je u ožujku 1992. srušena kuća između Zadra i Biograda za
koju sad traži naknadu. Novinar je, međutim, propustio pitati ga što je
on to i kako radio za rata.
Kresović može žaliti za kućom i tražiti naknadu, ako je opravdana, ali
je nevjerojatno kako on i njemu slični nemaju nimalo obraza kad danas
dijele lekcije o pravnoj državi, “zaboravljajući“ na svoja nedjela,
koja su činili kao djelatnici paradržavnih institucija pobunjenih Srba.
Jer novinar Latinice trebao je znati ili doznati da je Kresović, do
rata sudac u Zadru, u listopadu 1991. predložen, a onda i postavljen,
za predsjednika Okružnog suda u Kninu, na dužnost koju je zdušno
obavljao i u razdoblju kada mu je srušena kuća.
Koliko je riječ o moralnom čovjeku pokazuju dokumenti koje je iza sebe
ostavio. Primjerice, pismo šefu krajinskog MUP-a Milanu Martiću iz
studenoga 1992., čiji sadržaj svjedoči da je želio zataškati okrutna
ubojstva 40-ak osoba u Širokoj Kuli, mahom Hrvata, među kojima su bila
i djeca, a s njima i srpska obitelj Rakić. Sve su ih poubijali srpski
pobunjenici i zatim pobacali u jame.
Kresović je napisao: “Postavlja se pitanje kako izvršiti vađenje i
identifikaciju leševa porodice Rakić, a da se ne vade i identifikuju i
drugi leševi? Da li vaditi sve leševe ukoliko se u jami nađu? Što
činiti da za jamu i tolike leševe, ako su u njoj, ne sazna UNPROFOR,
odnosno što ako UNPROFOR sazna i bude zahtijevano da se iz jame izvade
leševi? Kako to sve pravdati pred našom i svjetskom javnošću?
Napominjem da se rodbina porodice Rakić interesira i zahtijeva da se
leševi iz jame vade tako kategorično kao da su sasvim sigurni da se oni
tamo nalaze, a ukoliko se to ne učini u što kraće vrijeme, 'prijete se’
da će obavijestiti UNPROFOR. Molim, gospodine ministre, da o ovom
slučaju i navedenim problemima dadete svoje mišljenje. Mislim da o ovoj
problematici treba zauzeti konkretan stav jer da se ovdje radi o
problemu političke naravi, kako postupiti, a da se ne napravi politička
greška...”
O tome zašto je dvojio treba li izvršiti ekshumaciju 40-ak osoba,
uglavnom Hrvata, odnosno, da budemo precizniji, zašto je pokušao
zataškati masovni zločin i mjesto na koje su bačene žrtve zločina, ne
bi trebali s Kresovićem razgovarati samo novinari nego ponajprije
policija i Državno odvjetništvo, ako još nisu. Posebice zato što za ta
ubojstva do danas još nitko od ubojica nije odgovarao.
U POVODU
