Nešto zaista nije uredu s ovom klimom. Dvije večeri prije nego što ćemo ući u veljaču, prvi put ove zime, u mom kraju počeo je padati snijeg. Nije bio gust, najbolje se vidio ispred upaljenih farova automobila, ali nije bio ni mokar, krupnih pahulja i otežao, čini mi se, ako ustraje, mogao bi se zadržati. U jeku svega što se događa nije to neka ni velika ni značajna pojava, ali ako imate djecu u kući, prijeđe na vas nešto od uzbuđenja pa svako malo trčite do prozora i oduševljeno gledate kako bjelina nekim svojim ritmom preobražava poznate staze, ogoljele grane drveća, razbijenu uličnu lampu, reklame malenih lokala čiji se vlasnici neprestano izmjenjuju.
Tako je i kod nas, u predgrađu koje se zove grad. Ispod prozora i balkona nalazi se nešto neobično, precizno slijedeći logiku predgrađa pretvorenog u grad. U središtu kompleksa zgrada golemi je prostor, zamišljen valjda kao trg, međutim, bez ijednog obilježja trga, osim što je u sredini, što je prazan i što su betonske ploče drugačije boje od okolnog asfalta. Prije petnaestak godina ovdje je bilo puno manje ljudi, malo domaćih, malo dotepenaca poput mene, malo Janjevaca, posavskih Hrvata, Bosanaca, a nedaleko je i sklonište za azilante, pa je time sve još šarenije. Netko je tada od gradskih otaca došao na ideju da na „trg“ postavi malenu željeznu česmu. Tako je jedno vrijeme stajala izgubljena, kao ni na nebu ni na zemlji, kao ni u gradu ni u selu, djeca su se prskala, možda dva, tri ljeta, dok je nepoznat netko nije iščupao i odnio.
Posrijedi tek glupava djeca...
Kad bolje razmislite, to čudo s česmom i nije moglo drugačije završiti. Uglavnom, kako su stanovi nešto jeftiniji proteklih godina, doselilo se dosta ljudi, a ljudi voze aute, auti trebaju prostora, pa se malo-pomalo „trg“ pretvorio u parkiralište, rasla je tenzija između kvartovskih klinaca s loptom i nervoznih vlasnika automobila. Zatim su gradski oci iz nekog razloga zabranili parkiranje, ali „trg“ je ostao pust, bez ikakvog osmišljenog sadržaja poput česme, osim kad se u nekom od obližnjih lokala organizira svadba. Tada ga ispune pokretni šatori, a jednom su tu čak bili i konji, živi, plus kočija. Nedavno je s jedne strane „trga“ otvorena i prodavaonica pirotehničke robe, baš prije Božića. Iznad ulaza stoji golema neonska reklama, slova koja mi crveno bliješte u sobu i poručuju: „Postanite i Vi gospodari paljenja neba“. Eto, takav je to čudesan „trg“, a još i nije pravi trg.
Gledali smo tako sitni snijeg kako pada, neku večer i, kažem, bilo je nešto od tog uzbuđenja. Prije nego što ćemo poći na spavanje, još jedan odlazak do prozora, letimičan pogled na „trg“, a na njemu tek nekoliko stopa u svježem snijegu i nedaleko od njih desetak metara širok u promjeru, savršen, upečatljiv, nedvosmislen, točan kao zabuna – kukasti križ. Zlokobno i nadrealno uklopljen u taj čudesni „trg“, u prvu večer ove zime sa snijegom, u naše uzbuđenje zbog obične prirodne pojave. U svakom slučaju unio je nemir i večer je krenula sasvim drugim tijekom, nepredvidivim, kakvim ga već mogu učiniti bezazleni simboli sačinjeni od ravnih ili zakrivljenih linija nastali u ljudskom mozgu, sposobnom, među ostalim, za apstraktno mišljenje.
Prvo su krenule dvojbe treba li sići dolje pa možda nekom metlicom ili lopaticom preusmjeriti neumitne putanje njegovih krakova, pritom riskirati da se nađemo preblizu za neko oko koje nas, baš u tom trenutku, promatra s prozora. Treba li pustiti da umjereni sjeverac i sitne pahulje naprave svoje do jutra, treba li se utješiti opcijom da su u pitanju samo neiživljeni kvartovski klinci koji pojma nemaju o životu, i pristati da je ta opcija (poigravanja sa simbolima smrti, mržnje i nesnošljivosti) bolja od one u kojoj postoji nepoznat netko tko je u stanju prve pahulje snijega ove godine iskoristi kao inspiraciju i povod, da bi ostavio u snijegu fašističku poruku? I na kraju krajeva, je li ijedna opcija bolja?
Ako su u pitanju tek glupava djeca (uzevši u obzir veličinu, sklad i preciznost djela u snijegu, ne mogu biti ni tako mala), morala su znati da je riječ o nečem jako lošem, nedopustivom i to što su usprkos tome u performans odlučili usmjeriti svoju energiju nije nimalo dobro. Ako su u pitanju odrasli koji se s nekog balkona te večeri, dok snijeg tiho pada, dive svojem dostignuću, tek je malo lošije.
Ali najgore od svega jest kada se vlastiti integritet (djeteta, odraslog) prepusti bilo kojem simbolu, a napose takvom.
Podilaženje sportašima
Nedavno nas je poklopio još jedan val simbola spretno se provukavši kroz tjesnac sportskih igara, i pošteno zapljusnuo ostavivši za sobom, nakon rukometne utakmice, ozlijeđene ljude, razbijena vjetrobranska stakla, demolirane prostorije.
Treba li ispred sebe staviti (neki) križ, zvijezdu, orla, kocku, kako bi ono što radimo imalo veće značenje i što u tom poistovjećivanju sa simbolom ostaje od nas? Kako bi izgledalo da se mlatimo potpuno goli?
Pitam se hoće li ikad biti moguće provući tu sumanutu ideju da su sportaši ljudi koji rade ono u čemu su dobri, najčešće za više nego pristojan novac, kojima godi podilaženje i pažnja javnosti, dok ih netko uvjerava da, na primjer, napucavajući loptu u mrežu, rade nešto od velikog značenja za vašu ili moju svakodnevicu. Za to vrijeme netko tko je podigao treći nenamjenski kredit u stanju je riskirati život kako bi se pobio s nekim s druge strane granice, jednako opljačkanim i opterećenim simbolima, pronalazeći u njemu krivca za svoj jad, puno sličnijim sebi nego što je uspješan, bogat i – često s adresom izvan svoje domovine – sportaš? Pa onda, ako ćemo još i dalje, koliko je zaista za nas vrijednosti u osvajanju svjetskih medalja ako je njihov vlasnik, omiljeni skijaš, u stanju izjaviti da je „nacizam bio zdrav sistem“ ili da je na jednom slalomu prije više godina pobijedio jer je bio „spreman poput njemačkog vojnika 22. lipnja 1941. godine“. Treba li možda u nekoj gluhoj večeri izdajnički zaviriti iza serviranih, općeprihvaćenih i na kolektivno zatupljivanje blagotvorno djelujućih ideja?
Svanulo je divno sunčano jutro, nakon prve snježne večeri. Mnoge stope su prešle preko trga, tek tu i tamo ispod njih, vide se tragovi pravilnih linija križa, neobičnog. Za idući tjedan najavljuju oštru zimu i puno snijega, svakako da je u krdu toplije, ali možda bi imalo smisla napraviti nešto kao pojedinac ili barem, ako crtač simbola ponovo svrati do našeg trga, neka dolje ispiše i svoje uvaženo ime.
@Boris: Broj žrtva Jasenovca je višestruko falsificiran tijekom cijeloga trajanja zajedničke države ( valjda znadeš da ni jedan relevatan izvor ni u Srbiji nije podržao srpsku izmišljotinu od 700 tisuća ubijenih Srba) a ta politika falsificiranja je nastavljena i kasnije, do dan danas. U faalsificiranju prednjače srpski mediji, kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj, zatim SPOC koja uporno inzistira na tome u svim svojim nastupima, a na kraju i sama Republika srpska kao sastavnica ( smiješno zar ne?) BiH. Dakle Despot s punim pravom može reći kako se falisficira broj žrtava u Jasenovcu. Danas je taj broj manje više točno utvrđen, imena žrtava su ispisana na spomen pločama, nikome više poštenom nije moguće trgovati tom ljudskom trgaedijom, ali i nacionalnom tragedijom srpskoga naroda. Obrati pozornost da sam napisao i ovo zadnje jer tako mislim! Autor bilo kojega rada, a ove kolumne su ipak publicistika a ne znanost, pa čak i znanstvenoga rada mora voditi računa o izboru izvora za svoj rad. I na< temelju toga piše priopćenje, kolumnu, esej, ali i znanstveni rad.