Otkrilo se da u Haagu kao tužiteljica radi i jedna Hrvatica,
30-godišnja Zagrepčanka, pravnica Ruth Frölich (Globus, "Hrvatica
protiv generala Gotovine", 2. 5.; VL, "Zagrepčanka protiv hrvatskih
generala", 2. 5. 08.). Premda je našijenka R. F. tek "u statusu niže
rangirane tužiteljice" (Gl.), "u haaškim se kuloarima ne mogu načuditi
strelovitu napretku mlade Zagrepčanke" (VL). Diplomirala je 2003., u
tužiteljstvu se zaposlila 2006., a ove je godine već u sudnici i
ispituje svjedoke koji terete optuženike iz Hrvatske.
Kako me uspon po haškim lijanama nimalo ne zanima, ne bih se obazro ni
na bljesak zagrebačke pravničke zvijezde s Trga maršala Tita, da u
njemu nisam naišao na nešto više nego zanimljivo, a u što sam donekle i
sam upleten. Naime, među mnogim odlikama koje su R. F. kvalificirale za
hašku sudnicu - a to su izvrsne ocjene na falkultetu, društvena
aktivnost, usavršavanje u Americi, profesorske preporuke - nalazi se i
podatak da je R. F., "u vrijeme dok je bila predsjednica Europske
udruge studenata prava Zagreb (EUSP)... vodila polemiku s Hrvatskim
kulturnim vijećem (HKV)". Oni koji su "najbliži Ruth" taj su podatak
smatrali posebno važnim, pa je on u Globusu istaknut u posebnom okviru.
Prema tom okviru, EUSP Zagreb je e-poštom od HKV-a dobio tekst "Zašto
volim Hrvatsku". Predsjednici se sastavak o patriotizmu nikako nije
svidio pa je pošiljatelje, među kojima se (u Globusu) spominje i moje
ime, zamolila da im se takve gnjusobe više ne šalju. "Nas kao mlade
pravnike", poručila je u svom pisamcu R. F., "prevenstveno zanima
razvoj pravne države u kojoj se poštuju ljudska prava i sloboda
mišljenja, ali bez bezobzirnog i neargumentiranog vrijeđanja pojedinaca
koji nisu ništa drugu skrivili već izrekli svoje mišljenje. U prvome
redu tu mislimo na roman Fukara g. Aralice koji je po našem mišljenju
dotakao dno u društvenom, moralnom i književnom smislu. Smatramo da to
u svakom slučaju nije način da se pokaže ljubav prema Hrvatskoj."
Što je ta "polemika" značila u "strelovitom usponu" R. F., možda znaju
oni "najbliži Ruth", no oni koji su bliže istini nego Ruth, sigurni su
da nije mogla značiti ništa. Iz razloga što nikakve polemike između
udruge R. F. i HKV-a jednostavno nije bilo. Niti je moglo biti, jer
svoju reakciju na tekst "Zašto volim Hrvatsku" R. F. je poslala u
siječnju 2003., a HKV je osnovan 19. 11. 2005.!
Ali, tekst "Zašto volim Hrvatsku" postoji (ovih sam ga dana pročitao na
internetu). Riječ je o autorskom radu prof. dr. Matka Marušića s
Medicinskog fakulteta, u kojem nema nikakvih "poznatih, krajnje desnih
premisa" (Gl.). Tekst bi se, dapače, mogao uvrstiti u bilo koju školsku
čitanku (ne samo u Hrvatskoj) kao primjer poželjnog patriotizma!
A Aralica? On se u "polemici" R. F. našao kao Pilat u Vjerovanju. U
Marušićevu eseju o njemu nema ni traga ni glasa.
I, sad, ako razlog nije Aralica, ako nema HKV-a, postavlja se pitanje
što je tužiteljicu R. F. toliko razgnjevilo u odgovoru na pitanje zašto
volim Hrvatsku. Neće biti da je to sama ljubav prema patriji Kroaciji!?
Neće valjda biti da ljubav prema domovini vodi u ludnicu (kamo su ovih
dana pokušili strpati dr. Marušića), a negiranje te ljubavi među haške
tužitelje!?
Dakako da bi bilo zanimljivo čuti što o tome misli naša mlada
tužiteljica, no mnogo bi važnije bilo doznati što o svemu ima reći
Haški sud. Laž i mržnja nisu baš najbolje saveznice pravde.
O mladoj Zagrepčanki i tekstu pod naslovom "Zašto volim Hrvatsku"
