Tijekom 2010. godine Hrvatska je, otvorivši šest, a zatvorivši 11 poglavlja, u već više od pet godina dugim pristupnim pregovorima konačno stigla pred prag Europske unije. Potvrdio je to na posljednjoj ovogodišnjoj Međuvladinoj pristupnoj konferenciji (IGC) protekle srijede u Bruxellesu potpredsjednik belgijske savezne vlade Steven Vanackere, ustvrdivši da je “kraj pregovora na dohvatu”.
Za otvaranje je preostalo još jedno poglavlje, Ostala pitanja, koje se po običaju otvara i istovremeno zatvara na posljednjem IGC-u, neslužbeno najavljenome za 21. lipnja. Na njemu se zatvara i poglavlje Novčarske i proračunske odredbe, u kojemu se određuje koliko će nova članica uplaćivati u europski proračun. Prvi izračuni kažu da bi hrvatska godišnja “članarina” iznosila oko 600 milijuna, dok nam je za prve dvije godine članstva već određeno pravo na povlačenje ukupno 3,5 milijardi eura. Potonje određuju poglavlja Poljoprivreda i seoski razvitak te Područna politika i usklađivanje ustrojnih sprava.
U svim je trima poglavljima, kao i u Ribarstvu, Hrvatska već ispunila mjerila za zatvaranje pregovora. U Ribarstvu, međutim, Ljubljana stvara teškoće jer zahtijeva da joj se priznaju “tradicijska ribarska prava” u hrvatskim vodama duž istarske obale. Da nije toga, tri bi se poglavlja mogla zatvoriti u prvome tromjesečju, vjerojatno u veljači.
U poglavlju Tržišno natjecanje, koje uključuje preustroj brodogradnje, čini se prema posljednjim izjavama da ni Europska komisija ni države članice neće previše inzistirati na “sitnim slovima” jer u ovo krizno vrijeme za to nije trenutak. Ključno tako ostaje poglavlje Pravosuđe i temeljna prava. Nakon što siječanjskim izborom Državnoga sudbenoga vijeća po novome zakonu dokaže namjeru učiniti pravosuđe neovisnim, hrvatska vlast mora još dokazati da se dosljedno bori protiv korupcije. Posljednji komentar londonskoga Financial Timesa, u kojemu se napominje da ni pokretanje istrage protiv bivšega premijera Sanadera nije dovoljno, već da treba raspustiti čitavu korupcijsku mrežu, nikako ne ide za time, kako su neki komentatori pokušali predstaviti, da se ulazak Hrvatske u EU zakoči ne bi li je dostigla Srbija, koja na europskome putu zaostaje najmanje devet godina. Riječ je o tome da se u EU predobro sjećaju što je Rumunjska učinila nakon ulaska u članstvo: smijenila je ministricu pravosuđa i glavnoga borca protiv korupcije Monicu Macovei, a zakone je promijenila da vladajućima ponovno omogući korupciju. Hrvatskoj se takvo što mora unaprijed onemogućiti. Stoga je premijerka Kosor, ponovno izbjegavši smijeniti ministra Kalmetu, samo produljila agoniju. Na Kalmetu su u EU posve jasno upućivali i kada su nam prošlih godina uporno ponavljali da “čitaju izvještaje Državne revizije” – u njima se, naime, uz Grad Zagreb, upravo Kalmetino ministarstvo isticalo kao ustanova u kojoj se javne nabave cijepa na manje iznose kako bi ih se sklapalo mimo natječaja – kao što jasno ukazuju i sada kada “ne razumiju kako se (tijekom Kalmetina mandata, op. a.) cijena gradnje kilometra autoceste utrostručila a da istraga o tome nije pokrenuta”.
Uobičajeno je da izborni pobjednik nagradi onoga tko mu je donio ključne mandate. No, takav obično dobije neko udobno a ne prezahtjevno veleposlaničko mjesto ili postane ministrom bez lisnice; nikako s lisnicom iz koje novac poreznih obveznika curi na sve strane.
Možda Kalmeta, kako se opravdava, zaista pojma nema što mu se u sektoru događa. Ali neznanje ga ne kvalificira za položaj. Guranjem glave u pijesak pred tom činjenicom premijerka Kosor neće Europskoj komisiji olakšati da 11. ožujka objavi pozitivan izvještaj o hrvatskome ispunjavanju mjerila za zatvaranje sudbonosnoga poglavlja.
