Europski parlament zatražio je protekloga tjedna od Europske komisije da zabrani uvoz robe proizvedene u kineskim radnim logorima u Europsku uniju. Proizvode je, naime, politički zatvorenici te osuđenici za manje zločine, do četiri godine prisilnoga rada, koji za svoj rad ne primaju nikakvu plaću, smješteni su u neljudskim uvjetima, a usto ih vlasti slabo hrane.
Zabranu na uvoz tako proizvedene robe uveo je već Washington, a EK-ove stručne službe, iako je europski povjerenik Štefan Füle u europarlamentarnoj raspravi rekao da je u logorima proizvedenu robu teško prepoznati, već traže način da EU učini isto.
Robu proizvedenu u zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko mnogo je lakše prepoznati. Proizvode je također radnice koje za svoj rad nisu plaćene; koje također rade prisilno jer bi, zahvaljujući hrvatskome zakonodavstvu, da prestanu dolaziti na neplaćeni posao, ostale bez svih prava, što ih zasad barem na papiru imaju; koje se ne hrane čak ni onako skromno kao kineski logoraši te koje bi, zbog nemogućnosti da plaćaju račune, mogle ovrhom ostati bez ikakva smještaja, osim šatora što im ga je pred tvornicu postavio Crveni križ.
Europarlamentarci za Kamensko još nisu čuli. A trebali bi jer se roba koju proizvode hrvatske besplatne prisilne radnice također izvozi, vjerojatno i u EU; riječ je i o uglednim markama, poput Pierrea Cardina. Barem tako piše na stranici Kamenskoga na internetu, na kojoj se, međutim, ne mogu naći ni poslovni izvještaji tvrtke niti ikakav podatak o njezinu vlasniku.
Zbog neplaćanja radne snage, roba proizvedena u Kamenskome na tržištu je u nepravedno boljemu položaju jer, baš kao i ona iz kineskih logora, može biti znatno jeftinija od robe koju proizvode plaćeni radnici.
Kamensko, doduše, neplaćanjem rada ne ugrožava europsku tekstilnu industriju jer u EU se još šiju samo vrlo skupi proizvodi ekskluzivnih robnih marki; sve se drugo uvozi iz južne i jugoistočne Azije, gdje su troškovi života mnogostruko niži pa je i radna snaga mnogostruko jeftinija. Stoga se u pristupnim pregovorima o poglavlju Tržišno natjecanje pitanje Kamenskoga, za razliku od brodogradilišta, vjerojatno neće nametnuti.
No, moglo bi se pojaviti u poglavlju Pravosuđe i temeljna prava. Jer, kakvi su to zakoni koji omogućuju poslodavcu da radnike drži u de facto robovskim uvjetima? Kakva je to državna uprava koja ne provodi Ustav, u čijemu 55. članku jasno piše: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji dostojan život.” (?!) Kakav je to ministar novčarstva koji, usprkos rupi u državnoj blagajni, dopušta tajnovitome vlasniku Kamenskoga da ne plaća poreze ni doprinose? Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva se, k tome, hvali da je u protekle četiri godine Kamenskome uplatilo “više od 7 milijuna kuna namijenjenih tehnološkoj obnovi i povećanju konkurentnosti”. A poslije ga nije bila briga što Kamensko s tim novcem čini.
Je li i tu na djelu korupcija, odužuju li se to hrvatski dužnosnici za odijela koja im Kamensko, još od komunističkih vremena, šije besplatno po mjeri? Ili se netko možda nada pinki nakon što se i Kamensko, po uzoru na privatizaciju iz devedesetih, uništi i proda kao nekretnina? Previše je tu neodgovorenih pitanja da bi “najveća sindikalistica u državi” prala ruke Trgovačkim sudom. Na kojemu su radnici Kamenskoga još u kolovozu pokrenuli stečaj, a stečajni postupak nije niti započeo.
Bilo da je riječ o korupciji, bilo tek o uvriježenome neznanju i nemaru vlasti, mogli bismo se provesti kao jedina zemlja koja, zahvaljujući baš takvoj vlasti, od EU nije profitirala, nego je propala. Krajnji je čas da Hrvatska skrene s grčkoga puta, na kojemu je Kamensko još jedan smjerokaz.
Nažalost pitanje Kamenskog neće se pojaviti u pregovorima o zatvaranju Poglavlja 23 - Pravosuđe i ljudska prava. Naime, prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na rad nije temeljno ljudsko pravo, već je temeljno ljudsko pravo: \"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani (nacionalni, op. moja) sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj\". (Čl. 6. st. 1.) Konvencija štiti od prisilnog rada (Čl. 4.Konvencije), ali bi tek trebalo dokazati pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu da prema ugovoru o radu radnik radi, dakle ispunjava svoju ugovornu obvezu, a poslodavac ga ne plaća, tj. ne ispunjeva svoju ugovornu obvezu, predstavlja prisilni rad.