Odmah iza održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a, krajem veljače 1990. Ivica Račan HDZ je prozvao “Strankom opasnih namjera”. Tuđman nije negirao hrvatski antifašizam niti umanjivao zločine NDH, no spomenuo je u tom kontekstu i “određene povijesne okolnosti” i to je bilo dovoljno da ga partijska nomenklatura optuži da “izaziva avet NDH”. Svejedno, “stranka opasnih namjera” pobijedila je niti tri mjeseca kasnije.
Zbiva li se 21 godinu poslije nešto slično? Istina, zasada nema stranke “opasnih namjera”, ali se takvo što pakira jednom čovjeku - Tomislavu Karamarku. Nije on umanjivao hrvatski antifašizam, niti umanjivao zločine NDH, ali je rekao da Hrvati imaju krvavo iskustvo i s komunistima i nacistima, pa mu, stoga smeta i antifašizam, kao i nacizam i fašizam. Proglašen je revizionistom jer bi rado rabio termin “antitotalitarizam” i jer uporno i tvrdoglavo izjednačava “aveti nacista i aveti komunista”.
Dok je Karamarko svoje političke misli ograničavao na povremene i rijetke medijske istupe u kojima je stalno navodio kako Hrvati moraju procesuirati i komunističke zločine, nije tradicionalnoj političkoj eliti smetao više no što bi to bilo uobičajeno. No, kako je Karamarko, s ljetom ove godine već započeo političku predizbornu kampanju i znatno umnožio svoje političke istupe širom Hrvatske, počeli su ga se plašiti. Jer, politički “brendirani” Karamarko, postaje relevantan i čovjek koji lako može okrupniti dovoljan broj desnih, domoljubnih birača, a koji dosada nisu nikome predstavljali problem. Jer nisu uspjevali, raspršeni prijeći izbornih 5 posto. Što je Karamarko postajao relevantniji, kretala je veća hajka.
Predsjednik Josipović već je nekoliko puta tražio da premijerka Kosor otpusti ministra policije. Kada je zajamčio da će policijske istrage oko stotina masovnih grobnica poraća rezultirati, makar i 66 godina poslije procesuiranjem ratnih zločinaca, navukao je bijes starih partijskih moćnika, ali i njihovih nasljednika u politici i medijima. Premda je jasno kazao kako pomirenja među Hrvatima nema dok se ne zatvori i knjiga o desecima tisuća ubijenih bez suda nakon 2. svjetskog rata, optužuju ga da je protiv pomirenja, jer zaziva lov samo na komunističke ubojice. Još korak i proglasit će ga “čovjekom opasnih namjera”.
Sad, kakve su Karamarkove namjere, vezano uz nastavak njegove političke karijere (s ili bez HDZ-a), još nije do kraja jasno, no da je već detektiran kao realna predizborna opasnost za stranke hrvatske ljevice, to je razvidno. Karamarko za sebe kaže da politički pripada desnom centru. Ne voli kada kažu da “desničari”, jer za njega, stalno spominjanje Domovinskog rata i Tuđmana kao temelja suverene Hrvatske nije “desničarenje”. Kad kaže da je svatko normalan “antifašist”, ljuti se što mu “avetinje” prigovaraju kada želi da, tako svatko normalan bude i antikomunist. Karamarko ljevici jest opasan i stoga što je, za razliku od klasičnih naših “desničara” - eurofil. Potpuno je privržen EU opciji. On, naime voli EU koja je u Deklaraciji kazala da su nacizam, fašizam i komunizam - ista stvar. Tom deklaracijom je kod nekih naših ljevičara i EU postala “zajednica opasnih namjera”.
Stranku kojoj je gotovo desetljeće na čelu bio Sanader može se s punim opravdanjem zvati - strankom opasnih namjera. Račan je tu bio vizionar.