Politika koju propovijeda Tomislav Karamarko nema ama baš nikakve veze s Franjom Tuđmanom. Obilatim korištenjem imena prvog hrvatskog predsjednika Karamarko, kao najozbiljniji pretendent za jednog od njegovih nasljednika na čelu HDZ-a, pušta sipino crnilo na vlastitu retoriku u kojoj se s vremena na vrijeme i sam pogubi.
To što Karamarko propovijeda na stranačkim skupovima obilazeći Hrvatsku ne podsjeća na Tuđmana, nego bi se moglo usporediti jedino s HSP-om. I to s onim HSP-om iz ranih devedesetih kada Anto Đapić oblačenjem crnine nije prikrivao kilograme, već su crna odijela bila odraz političke simbolike, pa su HSP-ova sijela izgledala kao da su se okupila jata crnih vrana.
Prva i osnovna razlika između Tuđmana i Karamarka je odnos prema prošlosti. Bez obzira na svu svoju krutost i rigidnost, Tuđman je bio svjestan kompleksnosti hrvatske povijesti i zato je okosnica njegove politike bila pomirba. Upravo je mirenje sinova i kćeri ustaša i partizana bio postulat na kojem je Tuđman (i to ne samo deklarativno nego i stvarno) temeljio novu hrvatsku povijest.
Karamarko pak čini sve suprotno od toga. Od kada ga je Ivo Sanader vratio u izvršnu vlast, Karamarko si je političku prepoznatljivost osigurao prebrojavanjem kostiju i grubom demonstracijom sile pri uhićenju 80 godina starog i nepokretnog Josipa Boljkovca. Druga bitna razlika između njega i Tuđmana je odnos prema Srbima. Tuđman se “srpskim pitanjem” morao baviti u vrijeme rata, u uvjetima u kojima smo svakodnevno stradavali pod srpskom agresijom.
Ali ni tada, u uvjetima krvavog rata, Tuđman si, bez obzira na poteze koje je stvarno povlačio, nije dopustio javno reći da su mu Srbi politički neprihvatljivi. Za razliku od Karamarkova prijatelja i svojedobno političkog kompanjona Stipe Mesića koji je početkom devedesetih Srbima poručivao da će imati toliko hrvatske zemlje koliko je odnesu na opancima, Tuđman je dobro pazio što mu prolazi preko jezika. Karamarko je po tome bliži Mesiću nego Tuđmanu. Prije par dana u Karlovcu je mrtav hladan ispalio da HDZ pod njegovim vodstvom neće koalirati sa Srbima, te “da je za njega ta koalicija bila ponižavajuća”.
“Ne smijemo se bojati reći da smo hrvatski nacionalisti. U Kumrovcu se danas pleše Žikino kolo i razvlače petokrake zvijezde pod kojima se gazilo Vukovar”, grmio je Karamarko.
Na prvu čovjeku dođe da se smrzne. Međutim, stvari ne treba uzimati tako doslovno. Ipak se radi o predizbornom skupu i kandidati za šefa HDZ-a će reći sve ne bi li se umilili članstvu. Uostalom, nije li i Sanader na splitskoj rivi u sklopu kampanje za parlamentarne izbore održao vatreni govor o domoljublju, generalima, Haaškom sudu, izdajicama i gotovo zazivao oružanu pobunu, da bi nakon osvajanja vlasti Carli Del Ponte jeo iz ruke?! I ne samo to! Čim je uzeo vlast, Sanader je tadašnjem šefu tajne službe Tomislavu Karamarku naložio da čini sve moguće i nemoguće dok generala Antu Gotovinu nije locirao, uhitio i izručio Haaškom sudu.
Na taj način, i s određenom rezervom, treba promatrati grube i politički nekorektne izjave koje danas naokolo sipa najozbiljniji kandidat za šefa HDZ-a. Ali nešto ipak zabrinjava. Karamarko kaže da HDZ-u treba vratiti hrvatstvo, a da je put prema izgubljenom nacionalnom identitetu u povratku učenju dr. Tuđmana i vraćanju u ozračje koje je vladalo devedesetih godina.
Devedesete zabrinjavaju. Ako je tko zaboravio, evo zašto. Tada smo bez vize mogli jedino u Mađarsku i Italiju, a onaj tko je na kraju odrađenog mjeseca dobio plaću za rad mogao je plakati od sreće, dok je prosječna mjesečna zarada bila 200 maraka! Treba li još?
Nadajmo se da će se Karamarko, pobijedi li u HDZ-u, predomisliti glede devedesetih. Neki dan se tako predomislio oko Bleiburga. Bio je siguran da ide, ali na kraju ipak ne ide.
Heh, lijepo li je napokon pročitati komentar U VL-u koji predstavlja smislenu analizu nečega a ne navijački predizborni pamflet dostojan proglasa iz bivšeg SSSR-a.