Zagrebački su solisti prošli tjedan proveli u Bad Ragazu, prelijepim švicarskim toplicama, u dolini Rajne ispod Alpa. Lijep li je život umjetnika. A bio bi još ljepši i sasvim lagodan da su naši glazbenici u taj idiličan kraj, poznat i kao Heidiland, pozvani da svakog dana govore o tome kako i koliko vole svoje domovinu Hrvatsku. Lagodno bi živio i Dražen Domjanić kada bi kneževina Lichtenstein, u kojoj se on davno nastanio sa svojom obitelji, honorirala priče o podizanju domoljubnih emocija prema rodnoj zemlji. Ipak, nitko od njih ne bi bio sretan sa životom bez napornih svakodnevnih proba i koncerata. Kada bi vrijedni Međimurac Domjanić svoju ljubav prema domovini, životu i ljudima svjedočio jezikom, ne bi bilo festivala “Next Generation” na kojem Zagrebački solisti prate probrane talente s raznih strana Europe, ne bi bilo ni zaklade koja je do sada stipendijama i angažmanima već pomogla stotinama za glazbu nadarenih djevojaka i mladića, među kojima su i mnogi iz Hrvatske, da razvijaju svoje talente uz izvrsne profesore i pred publikom koja ih cijeni i hrabri svojim oduševljenjem, aplauzima, ali i sponzorskim novcem.
Zamislite nezamislivo: Zagrebački solisti izlaze na pozornicu i umjesto gudala prihvate se mikrofona pa publici počnu govoriti koliko vole Hrvatsku, bez obzira na to što čak svi i nisu Hrvati. Pri tome naglase kako njihova srca za domovinu krv tjeraju mnogo jače i vrelije nego srca bilo kojeg drugog ansambla, recimo Varaždinskog komornog orkestra. I onda za bis još obećaju da će nekom drugom prilikom, za koji tjedan ili mjesec, nešto i odsvirati. A do tada će im glavni posao biti dizanje emocija prema Hrvatskoj. Koji bi to bio procvat domoljublja i rodoljublja kada bi im se u tom pripovijedanju pridružila i Zagrebačka filharmonija, recimo na svom posljednjem nedavnom gostovanju u bečkom Musikvereinu. Koliko bi tek na taj način pomogli hrvatskim veleposlanicima i u Austriji i u Švicarskoj i svim drugim zemljama u kojima gostuju. Ali ne.
Umjesto da govore o tome koliko vole Hrvatsku, oni samo vječno gude li gude po istim žicama i notama u kojima se Hrvatska i ne spominje. Ali zato imamo političare poput šefa HDZ-a Tomislava Karamarka koji jezikom neumorno gudi po domovini, koji je i svoj posljednji javni nastup pred uvaženim stranačkim kolegama i čitavom javnošću iskoristio da još jednom iznese svoje prioritete: podizanje emocija prema Hrvatskoj, onako kako je to devedesetih godina prošlog stoljeća činio Franjo Tuđman. Nije propustio još jednom prstom uprijeti u one koji ne samo da Hrvatsku vole manje nego on, nego i napadaju domovinu i vjeru pravih katolika Hrvata kao što je on, koji razaraju temeljne vrijednosti pravih hrvatskih katoličkih obitelji kakva je valjda i njegova, a povrh svega čine sve kako bi izopačili njegovu djecu, i djecu svih ostalih, valjda njemu sličnih pravih katolika i Hrvata. A za koji tjedan, obećao je Karamarko, njegova će stranka obznaniti i neke zanimljive projekte za Hrvatsku. I sjevernu i južnu. Još da nam je samo doznati u kojem je to trenutku Tomislava Karamarka, bivšeg Mesićeva i Sanaderova čovjeka za posebne zadatke, obuzela gorljivost za podizanje emocija prema Hrvatskoj i prema naslijeđu Franje Tuđmana. Kad čovjek vidi koliko se jezicima gudi po toj našoj lijepoj zemljici, pomislio bi da se u Hrvatskoj taj posao isplati više nego ijedan drugi.
