Kad imamo sve lošije gospodarske pokazatelje, kad se kriza produbljuje umjesto da iz nje izlazimo, kad je sve više nezaposlenih, kad je turistička sezona upitna, kad sa svih strana prijete štrajkovi, kad nema investicija, kad je povjerenje građana prema vlasti sve niže, kad se ista vlast zarati i s Europskom unijom, Njemačkom, kad potpiruje domaće ideološke ratove i budi duhove prošlosti, kad neprestano izlaze afere povezane s onima na vlasti, kad se Hrvatska pretvara u policijsku državu, kad se ubija i ono malo gospodarstva stalnim novim nametima, kad nema želje za pravim reformama, kad se samo brane zaposjednute pozicije moći, kad se ruši sudstvo... Uglavnom, sve ovo može biti samo još jači vjetar u leđa oporbi kako bi se što više osnažila i pripremila za moguće preuzimanje vlasti ili barem zadobila što bolje pozicije uoči novih izbora.
No gdje je Tomislav Karamarko? Kamo se sakrio šef oporbe, šef najjače oporbene stranke? Taj čovjek ima nevjerojatnu priliku da bude novi lider, cijela situacija ide mu u prilog, samo treba biti umješan dirigent, kolovođa, vlast svaki dan daje povoda da je se argumentirano napada, a Karamarka gotovo da nema nigdje. Ponaša se po onoj “pa što mi to baš treba, što me gnjavite, pa zar baš moram...” Hoće li ući u političke anale kao još jedan veliki politički luzer?
Kakav je to šef oporbe koji se ne zna nametnuti javnosti? Više je nego poražavajuća činjenica da je on i dalje jedan od najnegativnijih političara u javnim anketama, što god o njima mislili. Kako je moguće da u ovakvom političkom kršu kakav čine ovi na vlasti može doći do rezultata anketa koje idu u prilog SDP-u? Bauljanje o tome da su ankete namještene, da mi imamo svoje ankete malo će koga razuvjeriti. Jer je razočaranost hrvatskom politikom velika, kako ovima na vlasti, tako i oporbom. Kako se mnogi boje što ćemo još sve doživjeti s ekipom na vlasti, ništa manja bojazan nije ni od ovakvog HDZ-a, što s njime možemo očekivati, što dobiti. Jer trećeg puta nema. I dalje se sve vrti između dvije stranke i njihovih trabanata.
Nevažno je li riječ o SDP-u i HDZ-u, Milanoviću i Karamarku, važno je da zemlja ima političku ravnotežu, da vlast ima jaku oporbu, da zemlja ima alternativu ako vlast ne valja. Što mi imamo? Imamo Karamarka i HDZ koji se plaše svoje sjene, koji su iskompleksirani i kompromitirani nedavnom političkom prošlošću, posebice iz ere Ive Sanadera, Karamarkom i Mesićem, kojima se malo zagrmi Sanaderovim imenom i oni odmah ustuknu, zašute. Karamarko voli docirati kad su povijesne teme u pitanju, energija se trošila kad se vodila bitka oko zdravstvenog odgoja, pa sad i oko braka u Ustavu, ali najmanje se energije troši na to kako ćemo svi mi živjeti sutra. To kao da je manje bitno, kao da će doći samo po sebi. Koji promašaj, koja nesposobnost, koje neimanje vizije. Zar je važnija bolja prošlost, a ne budućnost?
Ako Karamarko želi pokazati da zna voditi stranku, trebao bi se okružiti najkvalitetnijim ljudima kao savjetnicima, a ne razmišljati na razini ogranka HDZ-a u Dalmatinskoj zagori. Ekonomija je prva! Hrvatskoj hitno treba moderno vodstvo koje će omogućiti pokretanje hrvatskog gospodarstva. I politika mora biti u službi gospodarske diplomacije. Vlast i grupacije oko nje sve bacaju na povijest kako bi ljudima skrenuli pažnju s gospodarske katastrofe u koju vode Hrvatsku. Hrvatsko gospodarstvo propada, sve smo zaduženiji, državne institucije nisu kvalitetne, mladi se iseljavaju. Borbu za hrvatski narativ treba prepusti institucijama koje to dobro rade. Te i takve samo treba podržavati. Borbu za Srb treba prepustiti profesionalnim povjesničarima. Karamarkova bitka trebala bi biti bitka za hrvatski standard. Ako želi obraniti hrvatski narativ, prvo mora zasjesti na vlast i od Hrvatske stvoriti regionalnu gospodarsku silu. Tada će se narativ sam obraniti. I onda će svi dolaziti s vijencima na grob Franje Tuđmana. Možda i Tomislav Nikolić!
