Možda je u pravu Tomislav Karamarko kada brani Milijana Brkića i ustraje da nije odgovoran za to što policija nije pronašla tijelo nesretne Antonije Bilić. Policajci su, kaže njihov tadašnji ministar, poduzeli sve da se djevojčica nađe, ali im je trebalo i malo sreće koja je, eto, izostala.
Ruku na srce, lako je nakon godinu i pol mudrovati i tvrditi da je policija površno pretraživala područje pokraj odmorišta Modruš, gdje je zadnji put bio lociran signal mobitela nesretne djevojke i gdje su na kraju pronađeni ostaci njena tijela. Sada svi možemo biti pametni i policiji, odnosno Brkiću (tada zamjeniku ravnatelja policije) i Karamarku predbacivati propuste i trljati im ih na nos.
Ali nije riječ o tome, nego o nečem sasvim drugom. Nestanak sedamnaestogodišnje Drnišanke, medijska galama koja se nakon toga podigla, kao i interes javnosti koji ni trenutka nije jenjavao, Karamarku je bio dobrodošao za promociju Brkića kao njegova budućeg političkog projekta. Nije mogao odoljeti prilici da najpouzdanijeg suradnika koji je bio uz njega dok je bio šef tajne službe, a onda mu je bio oslonac nakon što je preuzeo funkciju ministra policije, ne gurne u prvi plan i učini poznatim široj javnosti, koja je pratila svaki korak u potrazi za nestalom Antonijom.
Tako je Brkić za potrebe pretkampanje, a ne zbog svoje nadležnosti ili ikakve kompetencije (u svojoj policijskoj karijeri nikada nije imao nikakve veze s kriminalistikom), u pratnji televizijskih kamera odjurio u Banju Luku i osobno vodio razgovor s pritvorenim Draganom Paravinjom, već tada osumnjičenim za nestanak Antonije Bilić. Iako se odmah pokazalo da taj razgovor nije urodio nikakvim plodom (što se moglo i očekivati jer je Paravinju trebao ispitivati za to školovani kriminalist, koji zna kako se komunicira sa sumnjivcem), Brkić se nije dao smesti. Zaveden Paravinjinim lažima da je tijelo bacio u jezero Brkljan, dao je organizirati do tada neviđenu policijsku potjeru. Sedam se dana bespilotnom letjelicom i uz pomoć slovenske vojne opreme pretraživalo jezero, a na kraju i isušilo, ali tijelu nije bilo ni traga. Potraga se vodila i na drugim mjestima. Nije se štedjelo vremena, ljudi, a ni novca. Potrošena su golema sredstva na potragu koju se nije znalo fokusirati. No, to nikome nije bilo važno, nego se vodilo računa o tome da detalji o policijskim naporima u rješavanju sudbine nestale djevojke svakodnevno budu u svim medijima, i to s Brkićevom slikom u ulozi glavnog operativca, pa se Brkić nadavao intervjua.
Nakon takve potrage i silnog angažmana na rješavanju slučaja, Brkić više nije bio anonimni policajac. Kada se njegovo ime našlo na HDZ-ovoj izbornoj listi za dijasporu, svakome je bilo dobro poznato. Ali svaki mač ima dvije oštrice. Kako je Karamarko odlučio Brkića medijski promovirati na tragediji mlade djevojke i njene obitelji, tako se sada to vratilo. Sada Karamarko stoji pred kamerama i odgovara na pitanja zašto je policija u njegovu mandatu potrošila gomilu novca a bez ikakvih rezultata.
Dodatna je nevolja to što se u tjedan dana zbog Brkića, kojeg je promovirao u glavnog tajnika HDZ-a, već drugi put našao u vrlo neugodnoj situaciji. Podsjetimo, Karamarko je nedavno morao objašnjavati nakon što se otkrilo da je njegov najbliži suradnik prepisao diplomski rad. No, umjesto da se ogradi od Brkićeve intelektualne krađe, šef HDZ-a mu je stao u obranu iznoseći nesuvislu tezu da Brkić nije prepisao, nego je kompilirao svoj diplomski rad! Nakon što je to ispalio, pokazalo se da Brkić nije čak ni kompilirao, nego da je prepisao najveći dio rada, uključujući čak i tipfelere.
Ali lako za Brkića. On je Karamarkov politički izbor, pa i politički teret.
sad bi brkic..triba dat ostavku..poc u ameriku..i vratit se natrag..za koju godinu..ka medjunarodni savjetnik za ekonomiju. ili slicno..cekaj..nisto san pobrkala..a da..to se vanka tako radi..no dobro..i nauci se..i zaboravi..