Srbi su kurvini sinovi, ali Hrvati su podli kurvini sinovi. Ključna je
to rečenica iz upravo objavljenih memoara bivše
haaške glavne tužiteljice Carle del Ponte. Ključna zato
što do kraja otkriva njezine predrasude prema
bivšem jugoslavenskom prostoru, a posebice prema nama
Hrvatima. Jer je Carla del Ponte tu rečenicu navela u kontekstu optužbi
na račun hrvatskih i srbijanskih dužnosnika koji su odbijali suradnju s
Haagom. Iako je to rečenica koju je izustio njezin neimenovani kanadski
suradnik, ona se očito s njome i te kako slaže kad ju je bezrezervno
citirala.
Carla del Ponte i tako je već dobrano narušila svoj ugled i
vjerodostojnost, kao i cijelog tužiteljstva, kad je svoju poziciju u
velikoj mjeri pretvorila u političku i kad je njezin profesionalizam
pokleknuo pred blještavilom kamera i svjetske slave. A tu su
i njezine frustracije zbog sudskih kazni kojima nije zadovoljna, kao i
zbog onih koje nije uspjela dovesti u Haag prije svoga odlaska.
I dosad je bilo različitih zamjerki na račun njezina rada, ali ovom je
knjigom, a posebice spomenutom rečenicom, sama uništila i
ono malo vlastite vjerodostojnosti i objektivnosti koje je mogla
zadržati.
I dok je sad posve jasno s kojim je sve predrasudama ispisivala
optužnice, ovime je izgubila i na profesionalnosti. Jer kao donedavna
glavna tužiteljica nije si smjela nikako dopustiti objavljivanje ovakve
knjige, s takvim tezama, kao i s mnoštvom detalja iz njezina
rada, sve dok Haaški sud ne završi rad. Ili dok
barem ne završe postupci za koje je ona potpisivala
optužnice. Ovako je nanijela nemjerljivu štetu i
tužiteljstvu i Sudu. Naravno, za to sigurno neće odgovarati. Na
komentare će se samo cinično smijati iz udobne veleposlaničke fotelje u
Argentini.
Spomenuta rečenica može biti i povod da se još dublje ide u
analizu podignutih optužnica protiv hrvatskih generala, posebice
političkih kvalifikacija u njima, ali još više
zašto, primjerice, nema optužnica protiv cijelog
bivšeg vrha JNA. Sad kad znamo što misli o
Hrvatima, treba se samo podsjetiti na njezina nekadašnjeg
zamjenika Australca Grahama Blewitta, koji je na vezi držao
bivšeg tajnika pobunjeničke krajinske vlade Savu
Štrpca. A o Hrvatima je sigurno mislio isto kao i ona.
Njezine pak insinuacije o tome kako je Dunja Gotovina zapravo izdala
svoga muža zbog druge žene upotpunjuju sliku o njoj samoj. Ali da je
bila opčinjena Gotovinom, to je sigurno. To se vidi i iz njezinih opisa
Gotovine. Dugo se, recimo, pjenila zašto je on ne pusti u
svoju haašku ćeliju. No, knjiga može biti dobra
psihološka podrška Gotovininoj i drugim obranama
u pokušaju obaranja optužnice. Možda je i to, nesvjesno,
rezultat njezine opčinjenosti Gotovinom.
U POVODU
