Više od dva mjeseca prošlo je od trenutka kad je u javnost buknula priča o pokušaju kruga prijatelja Branimira Glavaša, osuđenog za ratne zločine, da novcem i utjecajem preokrenu sudbinu dugogodišnjega slavonskog gazde, do dana kad su akteri priče – direktor najmoćnije tvrtke Drago Tadić, političar Ivan Drmić i novinarka i urednica Sanja Marketić – privedeni u policiju na obavijesni razgovor.
Neugodno dugo vrijeme za sve organe progona, policiju i tužiteljstvo, jer da je bilo tko drugi snimljen u takvu pokušaju, sasvim je sigurno da ne bi dobio tako dug “grace” period i ne bi čekao čak 70 dana do prvog poziva na obavijesni razgovor u policiju. No, ovdje je u igri bio krug oko zacijelo i dalje najmoćnijeg čovjeka u Slavoniji, još moćnog unatoč tome što je osuđen i što će izdržavati zatvorsku kaznu. Naravno, prije suda ne može se nikoga proglasiti krivim, no prema svemu što je do sada poznato, bilo koje druge osobe davno bi bile pozvane u policiju. Naročito kad sam predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin prijavi da je Tadić s njim pokušao neprimjereno razgovarati o presudi.
U krugu oko Glavaša najmoćniji su ljudi u Slavoniji, koji pod kontrolom drže gospodarstvo i državne poslove, pa i politiku i medije... Nakon što su se novine danima bavile pokušajem utjecaja na suce Vrhovnog suda, u međuvremenu su buknule i nove afere, a nikakve reakcije organa koje za to plaćamo nije bilo, u Osijeku je ponovo gotovo zavladalo beznađe i strah, poput onoga s početka devedesetih godina. Vremena kad je predsjednik suda hodao u uniformi i naoružan, kad je šef policije imao vlastitog roba, a odnosi vlasti s novinarima se rješavali šamarima.
Koliko je danas bolje i drugačije? Radi li tamošnja policija svoj posao kako valja, čije kaznene prijave prihvaća, a čije ne, pokušava li tko utjecati na suce, tko sređuje državne poslove uz obaveznih pet posto? Odgovori na ta pitanja možda daju neke argumente za tezu da je u Slavoniji i dalje praktično na djelu Divlji istok, da ta regija prednjači u svemu onome što tišti Hrvatsku, svemu onome što nam ne da disati poput preteškog pokrivača. Hoće li Slavonija ipak doći do daha? Možda, ako vrh vlasti u Zagrebu konačno skrene pogled i prema tom kraju, ne ostavljajući ga na milost lokalnim moćnicima.
Nameće se i pitanje koliko veza sami osumnjičenici u ovom slučaju imaju s organima progona, jer, primjerice, prilično je neugodna za mnoge aktere činjenica da je 24. srpnja “provaljeno” da se neke osobe iz Glavaševa kruga prate i snimaju, da su to same te osobe doznale i tako je akcija zaustavljena. Zbog tog curenja najpovjerljivijih informacija, prema svemu sudeći, nije ni realiziran “posao”, što bi tužiteljima – ako do optužnice dođe – olakšalo posao.
Prema onome što je dosad poznato, policija bi uskoro konačno mogla podnijeti kaznenu prijavu protiv umiješanih osoba zbog udruživanja radi počinjenja kaznenih djela. Kako je u središtu priče jedan od najvažnijih sudskih procesa u Hrvatskoj, Glavašu i ostalima, koji je ipak uvjerljivo okončan, i kako ni pokušaj utjecaja na suce Vrhovnog suda valjda nije bagatelno djelo, nadajmo se da sljedeći nastavak nećemo opet čekati mjesecima...
Post festum je uvijek tako lako moralizirati, ali zaboravimo načas moral i ratno pravo pa konstatirajmo da je baš na Divljem Istoku skršena motorizirana gardijska brigada iz BG koja je bila u statusu \"gotove snage\" (za slučaj napada na SFRJ, dakle instant jedinica) i što je neizravno priznao u zapovijedi i gen. Kadijević (doslovno stoji da brigadi treba dulji oporavak i prestrukturiranje, a što znači da je razbijena k´o zvečka oko Vukovara). I da nastavim misao - možemo mi sada osuđivati, presuđivati i moralizirati o ratnicima u tzv. vučjim vremenima ranih 90-ih, slati ih u Den Haag ili pak pred domaće suce koji će im \"zviznuti\" kazne ili pak slušati predsjednika Josipovića (NULA dana u ratu!) kako ih između redaka osuđuje i tepa partizanskim kapama. Međutim, tamo gdje je Hrvatska pokazala očnjake i gdje su često svirepi lokalni zapovjednici jasno dali neprijatelju do znanja što ih čeka ako krenu naprijed - ti gradovi nisu pali. A radi se o Osijeku, radi se o Gospiću, radi se o Sisku i još ponekim gradovima koji su bili na samoj crti (Pakrac). Kolike bi bile hrvatske žrtve i koliko bi bilo imovine uništeno da lokalni zapovjednici nisu tako postupali, ponekad i surovijim i brutalnijim metodama nego što ih propisuje ratno pravo? To je pitanje svih pitanja... Lako se sada rugati Glavašu, dok je na putu u kapezen´ca, ali što bi bilo da je oklopna brigada ušla u Osijek? Tako da je rat kao takav lakrdija za pravnike jer sudi se samo za neke izabrane epizode iz rata, a neki druga zbivanja, iste razine brutalnosti ili čak i krvaviji događaji, ostaju bez sankcioniranja pravne države. Na dobrobit se pak posve zaboravilo! Koliko je ljudskih života sačuvano recimo u Gospiću i što bi bilo s gradom da je pao, a bio je na rubu provalije - i što je to u usporedbi s kaznama koje je sudac \"zviznuo\" Norcu!?