Almira Osmanović baletna je nacionalna prvakinja. Dugogodišnja ravnateljica Baleta u Splitu i Zagrebu, okušala se u glumi, a sada se sve češće bavi koreografijom.
Status nacionalne prvakinje zvuči gordo. Ima li tu nečega konkretnog?
Zvuči gordo na razini zvuka. U (ne)uređenom društvu u kakvom živimo to nije prednost, a trebala bi biti.
Da li je baletna umjetnost osjetila ulazak Hrvatske u EU?
Balet je internacionalna umjetnost. Jezik kojim govorimo je naše tijelo i pritom nikome ne treba prevoditelj. Zbog nepostojanja jezičnih barijera, ali i činjenice da nikada nismo imali dovoljno domaćega kadra, tradicionalno smo plesačke i koreografske “rupe” popunjavali strancima koji su nas obogaćivali.
Imamo li previše baletnih ansambala?
Konkurentnost, mogućnost izbora, popularizacija plesne umjetnosti u regijama pa čak i suparništvo doprinos su našem baletu. Balet je sastavni dio svih većih opernih djela; sretan je spoj drame i baleta u koreodrami; recentno vidimo multimedijsku sintezu baleta i tehnologije u totaldanceu, a istaknula bih pritom suradnju s Ramijem Be’erom u HNK Split s produkcijama koje su prelazile sve domaće standarde. Može se razmišljati o administrativnom preustroju zbog olakšavanja fluktuacije plesača između nacionalnih kuća, smanjenju birokracije i povećanju broja izvedbi i prodaje, većem izvozu domaćih predstava na strana tržišta, ali prisutnost i rasprostranjenost domaćega baleta potrebno je ne samo održati nego i povećati, uz strogu racionalizaciju prihoda, rashoda i prodaje.
U kakvom su stanju bili ansambli u Zagrebu i Splitu na kraju vašeg ravnateljstva?
Kada me intendant HNK u Zagrebu Georgij Paro pitao bih li preuzela vodstvo Baleta, ostala sam bez teksta. Bio je rat, totalna oskudica, ali upravo zato sam se upustila u bitku. Osam godina vodila sam zagrebački Balet, ali uspjela sam ga održati i ojačati. Od ravnateljskog mandata oprostila sam se plešući Gamzati u “Bajaderi”. Izvesti “Bajaderu” u baletnom svijetu znači da imate čvrst i stabilan ansambl i soliste. Za moga mandata praizveden je i “Faust” u koreografiji i režiji legendarnog Milka Šparembleka, a on se obnavlja ove sezone. Milko je napravio sjajnog “Fausta” s kojim smo bili na turneji u Španjolskoj. Trebali smo ići na još nekoliko turneja, ali je mojim odlaskom taj balet skinut s repertoara. Valjda je bio predobar za onoga tko me naslijedio. Nakon odlaska s mjesta ravnateljice u Zagrebu, uslijedio je poziv splitskog intendanta Milana Štrljića, s kojim sam dogovorila ugovor na godinu dana, kako bismo vidjeli je li izvedivo pokrenuti splitski Balet koji je bio u otužnom stanju. Godina se protegla na 10 godina! Danas, kada s odmakom promislim o splitskom periodu, mislim da nikada ne bih izdržala Split da nisam imala zagrebačko ratno iskustvo. Upravo zbog toga izdržala sam namjerne i nenamjerne teatarske psine. Drago mi je da je taj moj uspjeh (nastavljen i s intendantom Duškom Mucalom) urodio Nagradom grada Splita. U Splitu sam ostavila baletni ansambl na visokoj svjetskoj razini.
Zašto se kod nas nakon svake kadrovske smjene novi intendanti i ravnatelji ponašaju kao da je prije njih vladao opći nerad i lopovluk?
Nije mi jasno. Kako je moguće iskrivljavati istinu, negirati prošlost i graditi svoju budućnost na lažima i nepoštovanju tuđeg rada. Tako je i sadašnji ravnatelj splitskog baleta Dinko Bogdanić, ničim izazvan, u jednim novinama iznio niz neistina o mome radu u toj instituciji. Napadajući me, očito je želio prikriti svoje nedostatke, sada već svima vidljive. U Split je došao nakon mene, kao što je nakon mene došao i u zagrebački, iz kojega je, nakon nepune tri godine i niza skandala (zbog kazališnoga duga i “čašćenja” balerina pogrdnim psovkama zbog čega je pravomoćno i osuđen radi iživljavanja nad balerinom Nikolinom Bosnar) bio jednostavno izbačen. Javna je tajna da je u tom kratkom razdoblju za prijenose koreografija naplatio nešto manje od pola milijuna kuna! Ne za originalne koreografije, nego za prijenose poznatih koreografija s videovrpce! Sve to uz redovita mjesečna primanja. Pod izgovorom da štedi i sada, u Splitu, prearanžirao je neke sitnice u čak tri baleta i potpisao sebe te naplatio autorski honorar! Svi ti naslovi uspješno su se prodavali na blagajni kazališta. Na Bogdanićev intervju urgentno sam reagirala demantijem. Kako je danas na svim razinama bitna partijska umreženost, moj je demanti cenzuriran i objavljen s velikim zakašnjenjem. Da li zbog toga što je taj čovjek u sedmom desetljeću ušao u SDP kako bi, de facto, napredovao i bio zaštićen? Je li danas najvažnije biti politički podoban?
Trebaju li honorari u javnim kazalištima biti javni?
Logičan odgovor bi bio da u javnim ustanovama financije moraju biti dostupne onima koji ih financiraju, dakle javnosti. Čini mi se da bi budžeti projekata trebali biti javni, dok pojedini iznosi honorara ne. Mnogi koreografi i plesači ponekad rade ispod svoje uobičajene cijene zbog želje da pomognu, ali i zbog prijateljskih odnosa s nekima od nas koji ih zovemo. Ako bi se javno objavio njihov honorar, takvi bi umjetnici mogli imati posljedica po svoje buduće ugovore, što ne bi bilo fer. No, budžeti predstava trebali bi biti javni. Najveći honorar dobila sam u Düsseldorfu kada sam plesala kao stalni gost. Ni honorari iz Kölna ili Berna nisu bili loši... Najviše mi se sviđalo kada je nakon svake predstave netko pokucao na vrata garderobe i dao mi kuvertu s novcem! Danas to izgleda kao znanstvena fantastika!
Ansamble ste često vodili na gostovanja. Kako ste to uspijevali?
Realizacija gostovanja isključivo ovisi o kvalitetnom programu i sposobnosti ravnatelja, ni o čemu drugom.
Izraelu je ples vodeći izvozni kulturni proizvod. Zna li Hrvatska što bi sa svojim plesom?
Izrael, kao mlada i sjajno organizirana država, vrlo je brzo prepoznao važnost plesa pa ga je vrhunski brendirao. U Tel Avivu se svake godine održi “sajam” plesa koji traje pet dana i na kojem možete gledati i odmah kupiti neku plesnu predstavu, a možete i ponuditi svoje projekte. Na taj je način i splitski Balet proputovao Izrael. Ministarstvo kulture podržava međunarodnu suradnju, ali nedovoljno. Hrvatska bi se po tom pitanju trebala ugledati u druge zemlje, jer plesna umjetnost je vrlo tražena i ako je dobra, ima velike šanse da promovira nacionalnu kulturu.
Lani je bio pokrenut studij baleta i plesa na ADU. Već ove godine brucoši su ostali neupisani. Kako je to moguće?
Ostala sam iznenađena tom informacijom, tim više što smo svi koji se bavimo plesom mislili da smo konačno došli na svoje. Je li cijela stvar isforsirana, s obzirom na to da od početka nisu imali adekvatan prostor, ne znam. Nemam kontakte s pokrenutim studijem pa mogu samo nagađati. Ples je vrlo delikatan. Znam to i preko studenata. Izvanredna sam profesorica na splitskoj Kazališnoj akademiji. U radu sa studentima vidim koliko je napora potrebno da bi se osvijestila važnost plesa kod glumaca.
Jeste li se poželjeli ozbiljnije baviti koreografskim radom?
Kako sam u svojoj karijeri imala prilike raditi s velikim svjetskim koreografima poput Ramija Be’era, Vaclava Orlikowskog, Petera Breuera, Milka Šparembleka, Vasca Wellenkampa, Nade Kokotović, Olega Danovskog i drugih, imala sam prilike iz blizine proučavati različite metodologije i tehnike u gradnji ne samo pokreta već i šireg koreografskog razmišljanja. Posebno me fasciniralo stvaranje velikih plesnih cjelina. Interes prema koreografiji stalno je tinjao, no brojne obveze sprečavale su me da se posvetim “cjelovečernjim” koreografijama. Kao veći koreografski zahvat prihvatila sam poziv splitsko-rimskog redatelja Nenada Glavana na koprodukciji opere “Silovanje Lukrecije” HNK Split, Teatro Lirico Verdi iz Trsta i Artemusa iz Madrida. Prvi smo u nas obilježili Brittenovu stogodišnjicu rođenja. Predstava i moja koreografija naišle su na izuzetan odjek pa su uslijedili novi angažmani. Pripremamo Troia’s Discount sa znamenitim Teatro Piccolo iz Milana i Ricc/Forte Ensemble iz Rima u koprodukciji SKOP-a, ZKM-a i Tvornice kulture iz Zagreba. Veselim se projektu koji propitkuje globalizaciju i komercijalizaciju naših identiteta. Radim i koreografiju za operu “Julije Cezar” G. F. Händela u suradnji s Umjetničkom akademijom u Splitu.
Oko baleta “motaju” se najbogatiji mecene. Kako je to kod nas?
Postoji jedna povijesna zanimljivost u gradnji kazališnih zgrada. Raskošni foajei nastajali su u vremenu procvata baleta i bili su namijenjeni susretu baletnih umjetnika i sponzora. Bez mecenatstva nema baleta, to je preskupa i prezahtjevna umjetnost da bi opstala samo od prodaje ulaznica. Potrebno je gospodarsku elitu još više senzibilizirati prema lijepim umjetnostima, dok bi država trebala proširiti polje poreznih olakšica za one koji ulažu u umjetnost.
U HNK-u ste stradali od Martićevih zvončića. Je li vas itko obeštetio?
Da. Dobivam od države 124 kune mjesečno.
Kako ne kužite ! Dinko se učlanio u SDP samo zato da kada umre da ih je jedan manje!