Mnoga su se pera brusila, mnogi zlobnici iščekivali ekskluzivno ukazanje splitskog gradonačelnika, saborskog zastupnika, predsjednika Hrvatske građanske stranke (o tužnog li oksimorona), poduzetnika, investitora, hotelijera, gospodina Pet-u-jedan Željka Keruma prije šest dana u emisiji “Nedjeljom u dva”. Budući da ga nije bilo ni čuti ni vidjeti na radnim mjestima posljednjih mjeseci, s pravom su građani, Hrvatice, Hrvati i, njemu omiljeni, Jugoslaveni čekali da se napokon obrati javnosti od koje je dobio povjerenje i kaže koju o budućnosti Splita ili da barem, one jačeg želuca, zabavi i razonodi. Kad ono, tužan li je bio Kerum. Tužan, ali ipak ne za žaljenje, nekako se umorio i primirio, a i voditelj koji je to instinktivno shvatio, da je bio barem mrvicu žešći, sve bi sličilo na cipelarenje starog, izubijanog, pregaženog negativca u čijem mrcvarenju više ne uživa ni publika u slabijim akcijskim dramama.
Ali, Kerum ne bi bio Kerum da čak ni onako jednog podlivenog zatvorenog oka, dok pljucka polomljene zube valjajući se po podu, dok mu sudac odbrojava, dok ništa više nije na njegovoj strani, u trenutku kad su ga napustili i oni zli, epizodni štakorčići koji su ga pratili u stopu dok je vedrio i oblačio, mislili bismo da su nam podvalili nekog jadnika, ne bi bio svoj, da ne odvali koju. Pa da se opet digne i kuso i repato, da se traži kazneni progon, da se sablažnjavaju udruge i zastupnici, a povod je, kao i obično zloslutna riječ na S. Ukupno osam sati u saboru Tako ih je Rumke, doduše tek pred kraj emisije, i ovaj put stavio gdje im je mjesto, a sebe, kao što svi pravi demagozi neizostavno rade, na mjesto predstavnika naroda i volje narodne izgovarajući ono što svi misle, ali za što jedini on ima hrabrosti. Nije li Faca?
Dakle, nakon što su se svi od kojih se to očekivalo očitovali o Kerumovim budalaštinama, dakako to bi i zasluživalo sablazan da su izjave došle od ikoga s društvenim i intelektualnim integritetom, u potpunoj sjeni ostali su neki drugi Kerumovi postupci koje je nemušto pokušao objasniti. U svakom iole uređenom i demokratskom društvu te bi izjave podigle znatno više prašine nego što su u našem, čak i kad dolaze iz usta takvog bića kao što je Kerum. Od svih uloga, kojih je nemali broj, sebi je namijenio ili izborio i onu saborskog zastupnika, međutim, na tom se radnom mjestu, u čitavom svom mandatu pojavio sve skupa u trajanju od 8 (brojkama i slovima – osam) radnih sati. Sasvim je dobro to rasporedio na proteklih osam mjeseci, sad će nas valjda uskoro namiriti s nova dva, tri sata, došaptavajući se sa sistericom u klupama, pa da mu se više ne nadamo do kraja godine. Na voditeljevo pitanje nije li to u najmanju ruku neobično i ne bi li netko tko se na radnom mjestu ne pojavljuje zaslužio otkaz, Kerum se dao u razobličavanje temelja parlamentarne demokracije. Što će on u tom Saboru, jadan ne bio, kad ima samo 2 (brojkama i slovima – dva) mjesta, ta neće valjda on raspravljati o zdravstvu i kulturi jer ionako ne mere govorit tamo šta hoće i kad hoće, pa je stoga posve logično da je njegova nazočnost u zgradi parlamenta suvišna. Em nije glavni, em ne može što hoće i kad hoće, em nije po njegovom, em ta kultura i zdravstvo, pa što on ima s tim?
Tako ispada da se Kerum ne pojavljuje na prvom radnom mjestu gdje ga vrebaju revoltirani (sad već možda i samo znatiželjni) Splićani, potom ga nema ni na ovom drugom, gdje ga ni Zagrepčanci ne mogu vidjeti. Slijedom njegovih nepojavljivanja i neutvrđene sposobnosti bilokacije, građanin bi pomislio, ako već nije Kerum gradonačelnik i Kerum zastupnik, onda mora da je Kerum poduzetnik. Donedavno bi i to držalo vodu, ali u zadnje vrijeme, ni sam to nije demantirao, Kerumovu carstvu je krenulo loše. Istinabog, povukao je on tu i tamo koji krivi potez, napravio koju krivu procjenu, ali treba biti posve iskren i jasan pa reći javno i otvoreno kako su za Kerumovu sudbinu opet krivi Srbi i Jugoslaveni. Oni su ti koji drmaju bankarskim sustavima i medijima i ključan je zapravo onaj trenutak u kojem je Kerum, prije gotovo tri godine, diskvalificirao zeta Srbina te se sada pokazuje kao točka u vremenu od koje je sve krenulo naopako.
Ako u tome leži govor mržnje, njezin intenzitet daleko nadmašuje Kerumova glupost. Srbija, koja se trenutačno nalazi iza većine zemalja regije na svjetskoj ljestvici konkurentnosti, kočopereći se uostalom kao i mi pri dnu, daščući nam za vratom, na prestižnom 91. mjestu, Srbija u kojoj visokoobrazovane osobe imaju prosječnu plaću manju od 300 (brojkama i slovima tristo) eura, koja svako toliko za dlaku izbjegava dolazak zločestog MMF-a, čije banke muče nenaplaćeni krediti u vrijednosti od 4,2 milijare (dugo bi trajalo) eura, čijem se sustavu, vjerujem, klanjaju u Berlinu i Londonu, nesretna trese bankama u Kroaciji. Moj Kerume! Zgađen porodom Tu su kao i obvezan “accessories” neuništivi masono-Jugoslaveni, ali nikad ih točno ne imenuje, što je i potpuno logično, jer zadnji rođeni Jugoslaven danas je debelo punoljetan momak ili djevojka. A kad smo već kod djece i poroda, bilo je slatko i ono kad ga je voditelj upitao je li bio na rođenju svoga djeteta, na što je tek blago zgađeni Rumke, odgovorija da mu to ne paše, a ‘ko voli, neka gleda, ne bi on to volija vidit’. I tako, s Kerumom ništa novo, osim što me njegov tužni lik ovoga puta podsjetio na jednu pjesmicu koju sam napamet morala naučiti još u, eto mi ga vraže, Jugoslaviji, a evo ispada kao da bi se mogla odnositi i na jednog ponosnog i supersposobnog sve-bi-nešto-a-na-kraju-ništa Hrvata.
Autor je, razumije se, mason, gej i Palestinac, čika Jova Jovanović Zmaj, a nekoliko ključnih, životno i profesionalno mudrih stihova ide ovako: “Gašo, Gašo, tužan Gašo, Šta će s tobom biti? Gaša htede stolar biti - Težak mu je svrdo. Posle htede kovač biti - Gvožđe mu je tvrdo. On je hteo i tkač biti - Kidaju se konci. / I lončar je hteo biti - Al’ mu smrde lonci. Zatim htede krojač biti -Al’ ga igla bode. Što god Gašan poče radit’, Sve natraške ode! Gašo, Gašo, lenji Gašo, Šta će s tobom biti Gašo, Gašo, tužan Gašo, Šta će s tobom biti? Gaša j’ mnogo započinj’o, Al’ ni jedno ne dočinj’o. E tako su leta prošla - Gaši starost došla. Sad gladuje i jauče, Plače, viče, huče: “O mladosti, lepo doba, Ludo li ti prođe, Kuku, lele, tužan Gašo, Do čega li dođe!” Teško svakom koji ne zna Rada i zanata, Gladovanje, jadovanje Neradu je plata.”
