U kojim se uvjetima hrvatski film može domoći besplatne reklame ili
skupih naslovnica? Odgovor je jednostavan: samo ako izbije skandal.
Skandali su postali omiljen način za privlačenje pozornosti, a to nije
nikakva hrvatska izmišljotina. Ta se metoda koristi posvuda već
stoljećima, ali je u tranzicijskoj Hrvatskoj poprimila divovske
razmjere.
Najnoviji slučaj stvoren je oko filma "Kino Lika" Dalibora Matanića.
Film je nastao po knjizi živopisnog Damira Karakaša koji ama baš nikada
i nigdje ne zaboravi spomenuti svoje ličko podrijetlo.
I kada se već i strogi sveučilišni profesori i ozbiljni pisci pitaju
zašto se hrvatska kinematografija tako strastveno bavi bosanskim
temama, eto im sada jedna originalna, lička tema. Ili bolje rečeno,
pravi osinjak i tema i dilema upakiran u film koji je tek nakon nedavne
zagrebačke premijere izazvao niz medijskih reakcija, iako ga je već
vidjela publika u pulskoj Areni, i to bez ekshibicionističkih reakcija.
No, ako se zna da statistika ne ide u prilog prikazivačima filmova, a
onda i cijeloj i ne tako nemoćnoj hrvatskoj filmskoj industriji,
događanja oko "Kina Lika" nikoga ne bi trebala iznenaditi. Jer, prošle
su godine strani i domaći filmovi ostali bez 200.000 posjetitelja,
tvrdi Državni zavod za statistiku. Hrvatska sada ima 89 kinematografa,
broj predstava povećan je lani u odnosu na 2006. godinu 4,5 posto, ali
gledatelja je bilo manje sedam posto.
U cijelom tom statističkom košmaru svaki se film, napose domaći, mora i
te kako pobrinuti za vlastitu promociju. A ako se u promociju umiješaju
i neki drugi, kao što je to za Matanićev film učinio don Anđelko
Kaćunko ili pak javnosti gotovo nepoznato Hrvatsko društvo za zaštitu i
promicanje ljudskih prava, kud ćeš bolje.
Tako je don Kaćunko, seleći se iz Zagreba u Gospić, otvorio novo bojno
polje, i to ovaj put s Matanićevom filmskom poetikom. Pa je režisera
oštro prozvao zbog promotivnog slogana i sadržaja filma. Koji, usput
rečeno, nije gledao.
Korak dalje otišlo je Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih
prava koje je u pismu predstojnici Vladina Ureda za ravnopravnost
spolova zatražilo i zabranu prikazivanja filma zbog filmske
diskriminacije žena.
A Matanić je autor koji ima afinitet prema ženskim likovima (sjetimo se
filma o Slavi Raškaj ili filma "Fine mrtve djevojke" u kojem se
tematizira lezbijska ljubav).
No, tranzicijska demokracija ipak je korak dalje od boljševičkog
društva. Nekad su filmove bunkerirali bez javnih polemika, po kratkom
postupku, kao da kolju kokoš. A sada se svaka javna kritika pretvara u
reklamu za koju producent ne mora platiti čak ni turu pića.
U POVODU
