Abdulah Sidran u Zagrebu je predstavio zbirku “Partizansko groblje” koju je objavila Naklada Ljevak.
Je li to izbor iz djela?
Bio sam priredio zbirku od četrdesetak pjesama, ali prijatelji iz Naklade Ljevak smatrali su da sam isuviše strog. Angažirali su izuzetnog pjesnika Sinana Gudževića koji je napravio temeljit odabir. Izgubio sam emotivan odnos prema svemu što sam u ranoj mladosti pisao, premda je tu možda bilo i dobrih pjesmuljaka. Ali ne volim ih više. U svakog mladog pjesnika postoje faze u kojima pojma nema ni što ni kako, nego drlja i drlja. To drljanje može biti elegantno, sjećam se i svoje rilkeovske faze. Bilo je to uglancano, ali tada pojma nisam imao što kazivati. Što to balavac ima kazivati ozbiljnom čovjeku? Nema što kazivati ni sada. Ionako samo pitam, a ne dajem odgovore. A prestao sam i pitati jer je sve pod nebom jasno. Neki dan mi prijatelj donosi posvetu u kojoj sam napisao da ne kukam zato što mislim da mi je teže nego drugima nego zbog toga što mislim da znam kukati ljepše nego drugi.
Pjesnici se žale da ih ne objavljuju jer se poezija slabo prodaje?
Nisam imao tih problema jer sam ordinarna ljenčuga. Kad bih pisao dvije, tri knjige godišnje, imao bih taj problem. Da napišem pjesmu, to mora biti golem razlog. Ima ona sentenca nulla dies sine linea. Nijedan dan bez crte. Mnogi ljudi tako i rade pa objave pet, šest knjiga godišnje. Ja se držim one nijedna crta bez dana. Nijedna crta bez valjanog životnoga sadržaja.
U knjizi je mnogo smrti?
Nema više nego u životu. To je opsesivni motiv oduvijek u književnosti.
Nastavak razgovora čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista 26. svibnja, odnosno u plavom izdanju Večernjeg lista 25. svibnja nakon 18 sati!
Slazem se u potpunosti sa gospodinom Sidranom u vezi one,\"nijedna crta bez dana\". Gospodin Sidran je najbolji primjer covjeka kojem je u zivotu bio vazan kvalitet, a ne kvantitet. To je vjerojatno razlog sto ce ga ljudi ovih prostora svrstati vrlo blizo uz Andrica, Krlezu i Selimovica.