U svojoj divnoj, melankoličnoj i pobunjeničkoj pjesmi 3 N, Branimir Džoni Štulić se pita: zbog čega primatima ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju... Kasnije ta pjesma dobiva i svoj ljubavni krešendo tako da ovaj zaziv o pritisku na sklopku svima koji ne vole knjige ipak pada u drugi plan, ali, lijepo je znati da postoji i ta mogućnost. Završila je ovogodišnja Noć knjige, dobrodošla manifestacija mnogima koji se jednom godišnje sjete da knjige postoje, da su one, htjeli mi to ili ne, dio naših života.
Nemam namjeru uvrijediti koga ili osporiti bilo čiji trud kad su knjige u pitanju, mene u ovom slučaju na pisanje motivira ona golema, strašna i uznemirujuća brojka od 47 posto ljudi koje knjige ne zanimaju, koji nikad ne čitaju. Riječ je o istraživanju provedenom prije same manifestacije, o brojkama koje su zgranule čak i premijera Milanovića koji je ustvrdio da treba čitati kritički te se sjetio Biblioteke Vjeverica. E da, što ćemo s onih gotovo polovinu ispitanika koji mrze knjige, smatraju ih civilizacijskim suviškom ili životnom smetnjom? Bojim se da se ta brojka još dugo ili nikad u nas neće promijeniti, pa o razini naše pismenosti tužno su i proročanski pisali nedavno uznemireni Matoš, Šimić, Ujević, mnogi su naši dobri pjesnici bili u tihom ili glasnom sukobu s tom činjenicom i uvijek poražavajućim brojkama. Po svemu, ta nam je polovina suđena, tu se može malo ili ništa učiniti koliko god se mi trudili knjigu učiniti i njihovom, oni je ne žele.
Zato, koncentrirajmo se na onu drugu polovinu, pokušajmo njima život s knjigom učiniti lakšim i bogatijim. Prije svega, nemojmo, premda neki i to zaslužuju, o domaćem pjesniku govoriti kao o sedmogrboj devi, nekom čudnovatom kljunašu koji svako malo proviri iz svoje izbe i poetično zatrepće očicama. I nemojmo, onaj divni Šimićev stih o pjesnicima i čuđenju koristiti onda kad trebamo opravdati svoju dosadu, a njihovu živost umanjiti i osporiti. Na kraju, što je loše u čudu? Ne priželjkujemo li i mala i velika čuda u ovom vremenu koje na njih oduzima pravo?
Zato, pustimo onih 47 posto ničega, okrenimo se ovim drugima, ne bavimo se podizanjem tog sramotnog postotka, nego ove druge, koji se ne boje knjižnica, učinimo sretnijima, bila to noć ili dan knjige, ne gasimo im elektriku, ni u spisateljskoj sobi, ni u čitateljskoj večeri. Jer, bez velike sile, koju nikako ne savjetujem, ne možete neke ljude učiniti čitateljima, ne možete od njih tražiti da ozbiljno shvate bilo što što zahtijeva neki umni napor ili zamor očnoga živca. Jednostavno, koliko god se trudili, uvijek će biti polovina onih koji s knjigom ne bi ni vatru zapalili. Isto onoliko koliko je bezuman njihov prezir prema knjizi, bezuman je i napor da ih se mijenja, pogotovu ako na raspolaganju imate manje od pola tisućljeća, neke su stvari kremen, kamen i željezo. I nije njima važna elektrika, ona treba onima drugima, samo oni u ovoj priči i postoje.
Nagla sličnost divljih svinja i golfera nasred Mediterana
Umjesto šparoga, kadulje ili onog Hektorovićeva zubaca kojem je rilo kao u vepra, ja na jednom našem otoku čekam stvarnog vepra koji je ubio dva janjeta i skoro srušio mladice maslina koje su ga u čudu nekoliko noći gledale. Nisam lovac, ne ubijam, ali nalazim tragove svuda oko sebe, razrovanu zemlju i uznemirujući nesklad na mjestima gdje bi, po svim našim ministrima, trebalo biti idilično i skladno golf-igralište.
Tako, izvan mita o Mediteranu nastaju novi odnosi, oni između divljih svinja i golfera, ti odnosi pobuđuju i razmišljanje o nagloj sličnosti tih dviju pojava, obje su štetne, doplivale su u tajnosti preko mora i hoće porobiti što veći prostor samo za sebe. Razlika je u Božjoj nevinosti, a siroti prasci ne znaju što i kome čine, na koji način i kome ovdje ugrožavaju život, oni samo obavljaju svoju evolucijsku ulogu u otočnoj, trajnoj pečalbi. Golferi, s obzirom na višak novca, raspolažu i viškom vremena, tako da se ne može govoriti o blagoj nesvijesti prouzročenoj nedostatkom analitičkog mišljenja, no o otimanju, zapišavanju tuđe zemlje svakako može. Oni su, i njima slične nakaze, oženili ovu ljepoticu i sad je sile na bračnu obavezu.
Kumstvo su odradile sve naše vlade i naši političari, koji i u mamurnom snu buncaju samo o jednom, o tome kako dolazi neki stranac, ulazi u njihovu sobu, blago ih primi za rame, više zaljulja nego protrese i kaže: ja bih vas spasio.
