Zbirka pripovijedaka "Čuvar srpa i čekića" Stjepana Čuića, pisca koji je nedavno proslavio sedamdeseti rođendan, na svojoj uspjeloj naslovnici koja je umočena u crvenu boju (dio rada Andyja Warhola) točno nagovještava sadržaj nevelike knjige. U njoj se Čuić, pisac koji ima snažne instinkte kojima bespoštedno "skenira" društvo u kojem živi, u najvećem broju priča bavi prošlošću, dakle vremenom koje je od srpa i čekića pokušalo napraviti svetinju i mit. I nije uspjelo.
Od njegove prve zbirke pripovijedaka (i prve objavljene knjige) "Staljinova slika i druge priče" prošle su četrdeset i četiri godine. No, Čuićev literarni fokus nimalo se nije promijenio. On se u prvom i najopsežnijem ciklusu zbirke "Čuvar srpa i čekića" i dalje gotovo opsesivno bavi sukobom pojedinca s jednopartijskim sustavom koji je masovno proizvodio neprijatelje obrušavajući se najsurovije upravo na ruralno stanovništvo koje je po definiciji sklonije tradicionalnom načinu života.
Kako će se današnji mlađi čitatelj, kojeg već godinama uspješno uništava podivljala verzija tranzicijskog kapitalizma, razumjeti Čuićeve koncizne dijaloge o ljudima koji su žrtve posvemašnje socijalističke birokratizacije društva, bezumnih kažnjavanja malog čovjeka te njegovanja sustava u kojem su svi svakoga špijunirali za novac, a valjda i za slavu? Naravno, one starije čitatelje Čuićeve će poučne priče podsjetiti na vlastitu prošlost, koju su u međuvremenu mnogi isfrizirali do karikature i jako dobro unovčili. No, u tim se naoko anakronim pričama ipak krije univerzalna poruka dobre literature, a to je borba protiv zaborava i relativizacije zločina, ma tko ga i kada počinio. Mnogi će se pronaći i u priči "Presretač" u kojoj Čuić piše o bivšem političkom zatvoreniku koji u osvit novih političkih vremena izlazi iz dugogodišnjeg zatvora i razgovara s čovjekom zbog kojega je, valjda, i završio u zatvoru. No, taj "presretač" nastavlja s ugnjetavanjem žrtve. Bez obzira na političke promjene u društvu, ugnjetavanog se i dalje ugnjetava, emotivno ga se ucjenjuje. Njegov položaj možda će se u novom političkom vremenu i promijeniti, ali uloga će mu i dalje ostati gotovo pa ista. Oni koji prema njemu nisu imali obzira u komunističkim vremenima, sada, kada se mijenjaju društvene okolnosti, odjednom inzistiraju na ljudskoj obzirnosti i solidarnosti. Oni koji su sustavno gušili demokraciju, sada postaju glavni anđeli demokracije.
To su važne teme kojima se Čuić u novoj knjizi bavi vrlo oprezno, gotovo pa apolitično, iz daljine. Čuić ne piše pamflete. Draže mu je uroniti u zajedničku seljačku prošlost, nego kopati po rovitoj gradskoj današnjici i onda s povijesne distance razotkrivati sve crne rupe hrvatske sadašnjice u kojoj više nema radničke klase. A ako nema radničke klase, onda ima starleta, nogometaša, trgovaca, prekupaca, nakupaca, bankara, menadžera, konobara, chefova, političara, jezikoslovaca...
Ima zbirka "Čuvar srpa i čekića" i obiteljske (vjerojatno i autobiografske) priče o školskom sustavu, dječjem odrastanju i čarima roditeljstva. A na kraju knjige, kao točka koja poziva na još (čitanja), nalazi se i Čuićeva erotska kratka priča "Igra" s kojom je autor osvojio unosnu prvu nagradu na Večernjakovom natječaju Ranka Marinkovića 2011. godine. Zapravo je šteta što takvih erotskih priča u ovoj zbirci nema više. No, to ne znači da ih neće biti u Čuićevoj kronici koju je autor najavio u danima proslave sedamdesetog rođendana.
...