Što će napraviti, što misli, što na sve kaže Dražen Budiša – ta tri pitanja odjekuju zemljom godinama, od mitske ‘71. do naših dana. Ovdje su srušeni praktično svi spomenici, mitovi ne postoje, svakom pokušaju liderstva s hrvatskim predznakom pucalo se ravno u glavu! Mladi Hrvati danas, premda bi to povijesno bilo logično, ne nose majicu s likom Bruna Bušića, već Che Guevare, premda je potonji u najmanju ruku dvojben! Vrijeme i rat napravili su svoje i danas imamo velikih ratnih heroja koji su doslovno herojstvom ispisali povijest, imamo niz herojskijih osoba od Budiše, no prijeratna kolektivna nacionalna svijest Hrvata rijetko je koga pamtila kao njega koji je 70-ih kao nitko do tada javno oponirao slavnom maršalu! Budiša je mitske ‘71. kao nitko prije njega uhvatio rukama tren povijesti, ušao je ponosno u zatvor, na sudu se držao časno, a glas o tome strujao je zemljom godinama, pišući šaptom hrvatske šutnje legendu o jednoj hrabrosti.
Tuđman do ‘90. nije bio legenda, Titove generalske epolete oduzimale su sjaj njegovoj borbi 60-ih, Savkina šutnja nakon ‘71. skidala je polako, ali sigurno njezinu pozlatu. Budiša ‘90. odbija Tuđmanov program jer nije vidio po čemu je ljevica iskoristiva u stvaranju države, s obzirom na to da je uvijek bila protiv hrvatske države. Radilo se, dakako, o Udbinim kadrovima i ta Tuđmanova praktičnost bila mu je odiozna. Frapirala ga je činjenica da su Hrvati ‘90. dali podršku bivšem Titovu generalu koji je formativne godine proveo sa satrapima što su poklali pola Hrvatske!
Budiša, to je tada bio lik neupitne biografije: bez dana partijskog staža, ponosno odslužena robija bez Krležinih intervencija, mit urezan u svijest naroda. Naravno da je jedva dočekao stvaranje države i u njoj se držao kako dolikuje njegovu habitusu. Oni koji su ga hapsili, a preživjeli su i ovo doba, odavno su imali njegov psihogram i podvalili su mu informaciju da je upravo on u Tuđmanovo doba bio najpraćenija osoba od hrvatskih tajnih službi!
Dao bih se kladiti da je to bila čista laž, no od tada su za Budišu Tuđman i HDZ politički i moralni mrtvaci. Dolazi 3. siječnja 2000. i počinje kalvarija. Račan pokazuje pravo lice, postaje jasno kao dan da mu je Budiša tek alibi za teror hrvatske opcije. Čistke, ne smjene, baš čistke, vojničko preuzimanje medija, smjene po bolnicama, školama, poduzećima, progon, progon, progon... A Budiša na vlasti! Sva ljevičarska krema izlazi iz podruma, vraća se u institucije u koje ih je partija poslala prije tko zna koliko godina i svi u ruci drže kviska – Budišu!
Kako može postojati progon hrvatstva u državi u kojoj je Budiša na vlasti – glasi glavna lozinka. Ne zamjenjuju se loši Tuđmanovi kadrovi boljim Budišinima, nego su stari udbaši i slični kadrovi otresli prašinu i vratili se na vlast. Danas i sam Budiša otkriva da je Račan mimo njegova znanja s britanskom tajnom službom osnovao timove što su šetali zemljom tragajući za Gotovinom. Izdaja, ime ti je Račan! Budišu su varali, od njega skrivali informacije, kršili sve dogovore, varali ga uz pomoć njegovih ljudi. S jedne strane prodaju Excelsior za kikiriki, s druge se strane uime ušteda provode smotre braniteljskih proteza da se vidi ima li lažnih. Jezivo, bestijalno, zastrašujuće. I sve to s Budišom na vlasti! Druga tragičnost te drame tiče se izdaje hrvatskog intelektualnog političkog centra koncentriranog godinama baš u HSLS-u. To da je uz Budišu ostalo tek nekoliko ljudi, a da je većina čvrsto stala uz Račana čak i kad se radilo o progonu generala, to je hrvatska tragedija prvog reda!
To je bila potpuna izdaja političkog centra. I nikad ništa više gledajući naše unutarnje polemike nije utvrdilo Tuđmana na vrhu naše povijesne piramide, ne samo kao tvorca države, jer svi ti likovi koji su s intelektualnih visina godinama pljuckali po Tuđmanu, kad su došli na vlast, nisu bili drugo do tekliči Ivici Račanu! Zemljo, otvori se! Budišin odlazak iz politike, taj krležijanski bijeg, posebno je iritirao. Hrvati su od njega tražili borbu, ne plač, no, on se nije povukao kao kukavica, on je ostao bez vojske: mladi lavovi postali su mladi lopovi, a špica njegovih kadrova redom je stavila petokrake na čelo. Tuđmanov intelektualni kadar pokazao se krut, uronjen u prošlost, ali bio je nacionalno čvrst, Budišin politički centar na prvom je zavoju otišao – u crveno!
Dražen Budiša vraća se u politiku i treba pogledati u nebesa i zamoliti Boga da mu pomogne da sutra razabere dobro od zla. Domovina treba Dražena Budišu, ali treba onog mladog, neustrašivog heroja što je živio u svakoj čestitoj hrvatskoj kući kao živi mit. Koji nam se Budiša vraća?
dujmović ponovo tuče patetikom, insinuacijama, slabim teorijama...po zakržljalim desničarskim mozgovima : )))) a najbolje je kad taj kumrovečki kadar zaziva Boga!!?? : )))))