Pretendent na Banske dvore Zoran Milanović (ovo pišem na dan izbora) neki je dan najavio svoje prve vanjskopolitičke korake, naravno, bude li izabran za premijera: Sarajevo i Beograd. Sadašnja će stanarka neugledne premijerske palače na Gornjem gradu Jadranka Kosor, bila ponovno izabrana ili ne bila, 9. prosinca izabrati neki od svojih opjevanih broševa, otputovati u Bruxelles – glavni grad države bez vlade i sjedište Europske komisije, vlade bez države – i tamo zajedno s našim predsjednikom potpisati ugovor o pristupanju Hrvatske EU. Nema sumnje da su Hrvatskoj važne balkanske metropole, kao što joj je bitan i Bruxelles, no veliko je pitanje mogu li baš te tri destinacije na simboličnoj razini izraziti promjene koje se dugo najavljuju i koje su nužne.
“Balkan express” je časopis što ga povremeno objavljuju studenti južnoslavistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nedavno su zagrebački južnoslavisti objavili novi, četvrti broj “Balkan expressa” i pozvali zainteresirane na njegovo predstavljanje u Vijećnicu svog fakulteta – 1. prosinca. Nemam razloga tvrditi da su taj datum izabrali namjerno, da provociraju, no, kako bilo, pokazali su nesnalaženje u vremenu i prostoru, koje dovodi u pitanje smjer kretanja njihova “Balkan expressa”. Izdavati časopis o Balkanu, a ne znati što u povijesti Hrvatske (i Jugoslavije) znači 1. XII. (1918.), nije ništa drugo nego neka vrsta kokošjeg sljepila balkanskog tipa.
Ali, lako za studente, njih će njihovi vrijedni učitelji već naučiti što je i kako je to bilo s Jugoslavijom i kako je u toj državi prošla Hrvatska. Mnogo je važnije kako će se u balkanskoj politici snaći sutrašnja hrvatska vlast. Hoće li ona, recimo, bez krzmanja, mudro i samo s hrvatskim nacionalnim interesima na pameti, uspostavljati zdrave odnose s neovisnim balkanskim državama ili će kakvim Balkan expressom lunjati ostacima bivše zajednice “zbratimljenih naroda i narodnosti” (kao što to čine spomenuti studenti)? Dobro je otputovati u Sarajevo i Beograd (zašto ne i u Titograd, Skoplje, Sofiju, a i k južnim Slavenima u Ljubljanu?), no ako se istodobno (ili prije, ili poslije) ne ode u Mostar, Široki ili Banjaluku, ili u Suboticu u Srbiji, onda je bolje i ne putovati. Zdravi odnosi sa Sarajevom ne mogu se postići tako da se bosansko-hercegovačkim Hrvatima ne osigura stvarna političko-teritorijalna ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda. Da im se, primjerice, ne zajamči pravo na vlastiti jezik kakav sami žele, a ne kakav im nameće službeno Sarajevo (v. studiju Matijasa Bakovića u novom “Jeziku, br. 5). Ni zdravi odnosi s Beogradom ne mogu počivati na bolesnoj politici negiranja prava vojvođanskih Hrvata ili na nevoljkosti u priznavanju posljedica ratne agresije na Hrvatsku.
Što se Bruxellesa tiče, slično je. Što prije treba završiti s trubama, bubnjevima i mahanjem barjacima, i prijeći na posao, tj. što prije početi putovati u zemlje koje Bruxelles samo simbolizira. Austrija, Njemačka, Mađarska, Italija..., to je naš Bruxelles.
Izvrstan, lagan i vrlo pronicav komentar. Bravo majstore!