Medijska fascinacija pokušajima uključivanja naših kompanija na globalna tržišta proizvodima koji podrazumijevaju vrlo visoka ulaganja u istraživanje i razvoj te posebno marketing sama po sebi postala je vrijedna pažnje. Najnoviji je primjer pokušaj davno propalog HG Spota da se u maloj Hrvatskoj uključi u utrku sa svjetskim divovima u proizvodnji pametnih telefona. Jedan od osnivača nekad davno uspješnog HG Spota, Saša Lončar, predstavio je novi jeftini pametni telefon Forcebook UltraPhone 40 koji će koštati samo 499 kuna i kojim želi osvojiti dio rastućeg tržišta smartphonea koje je lani doseglo impresivnih 859,5 milijuna kuna. Koliko je to zapravo ozbiljan poduzetnički pokušaj vrijedan medijske pompe i pažnje?
Za odgovor na to pitanje treba se malo vratiti u povijest. Saša Lončar krenuo je prema stvaranju svojedobno uspješnog HG Spota tako što je zajedno sa svojim kompanjonom Prpićem u razdoblju enormnog rasta prodaje PC-a u novozagrebačkoj garaži počeo prodavati uvozne PC komponente te računala koja su sami sklapali od komponenti pristupačne cijene. Nisu to baš bila neka bajna računala, ali mnogi su tada kupovali svoj prvi PC te je oduševljenost novim i nepoznatim bila tako velika da se kvaliteta HG Spota činila pouzdanom kao ona Mercedesa ili barem VW-a. Godinama nakon toga, nakon što je Lončarov partner imao sreće i prodao udio u HG Spotu dok su cijene na domaćem dioničkom tržištu još bile visoke, Lončar je ostao zaglavljen u kompaniji koju je stvorio s ne baš previše talentiranim novim vlasnicima. I biznis je pod udarom krize bolno propao, bez obzira na niz bezuspješnih pokušaja restrukturiranja i mučnih dogovora s bankarima. A sada Lončar, čini se, pokušava s pametnim telefonima napraviti isto što je svojedobno uspio s Prpićem u biznisu s PC-ima. Međutim, svijet i Hrvatska su se jako promijenili. Prvo, vrlo je vjerojatno da su kupci jeftinih HG Spotovih pametnih mobitela već imali susret s puno pametnijim telefonima Samsunga, Applea, Blackberryja, Nokije... Koliko je vjerojatno da će HG Spot uspjeti napraviti nešto zaista poslovno relevantno kad je očigledno da i Blackberry pa i Nokia trpe teške udarce, kad jedan moćan i ogroman kineski Huawei ima problema s prodajom imidža kod hrvatskih potrošača? Čak i kad proizvodite jeftin pametni telefon od jeftinih kineskih komponenti i u tom slučaju trebali biste imati vojsku znanstvenika i inženjera, ogroman R&D budžet kako biste razvili zaista jeftin, pouzdan i pametan pametni telefon. Uz to, trebate imati i enormna marketinška izdvajanja. To su jednostavno zakonitosti biznisa. Ako je Lončar pronašao način da zaobiđe te zakonitosti, onda mu zaista treba čestitati. Ali tek treba vidjeti hoće li uspjeti dogovoriti nekakav čudesni “deal” s nekim od hrvatskih telekoma. To mu je jedina karta na koju se može kladiti. I uz to će još navodno uskoro dobiti hrvatsku konkurenciju; MSAN izbacuje svoj pametni telefon – Vivax smartphone. Čiji će telefon odnosno poslovni potez biti pametniji teško je reći, ali je činjenica da MSAN vjerojatno ima neusporedivo jače financijske kapacitete.
Lijepo zvuči kad neko piše da domaći poduzetnik hrabro ide uzeti dio kolača od 859 milijuna kuna, ali koji dio točno može uzeti. Možda 0,009 posto? Mrvuljak mrvice mrvička? I hoće li mu taj mrvuljak biti dovoljan da pokrije ne baš neki impozantni razvojni proračun? Nisu to teška pitanja. Valja napomenuti da je također vrlo zanimljivo pratiti još jednu pomalo čudnu high-tech survivor priču. Naime, u predstečajnoj nagodbi Goranko Fižulić uspio je progurati ideju vraćanja novca investitorima koji su izgubili po desetke milijuna kuna u raznim vrstama Magminih vrijednosnica (čitaj vrećama bez dna) kroz biznis s 3D printerima, krikom nove tehnologije. Najzanimljivije je da je ta ideja s 3D printerima prošla.
