U medijskoj sotonizaciji osoba koje su stvarale državu ni o kome nije
napisano toliko laži i one zle tendencioznosti kao o ratnome ministru
Gojku Šušku. Čak je i komemoracija desete obljetnice smrti izazvala
ponešto stare vatre. Iako nema segmenta njegova života po kojem se nije
kopalo, godinama nije napisana banalna istina: da je Šušak živio
asketski.
Da je, primjerice, u Kanadi prodao kuću i u Zagrebu dobio stan te da tu
počinje i završava priča o njegovoj imovini.
Da je fanatično obožavao Hrvatsku i da ga nećete naći ni u kojoj aferi.
Bio je ratni ministar obrane zemlje koju je napala snažna JNA i uspio
je nemoguće. Stvoriti hrvatsku vojsku, naoružati je i pobijediti! U
svakoj normalnoj zemlji to bi bila herojska mitska priča na kojoj bi
počivala sjećanja naraštaja. Ako se na tren spustimo u podrum u kojem
čuče dezerteri koji godinama sotoniziraju Šuška i Tuđmana i poslušamo
što su smislili protiv Šuška, obično bismo čuli istu pjesmu.
Da je početak nabave oružja bio netransparentan. Kao da je moglo biti
drugačije u doba zabrane kupovanja oružja?! No Šuškova imovina u tim
vremenima nije se ni za kunu povećala. Šušak, naime, nije Zagorec.
Zamjerala mu se sumnjičavost prema časnicima iz JNA. Što bi ministar
koji vodi hrvatsku vojsku u trenutku kad je trećina zemlje okupirana
trebao negoli sumnjati ima li u stotinama obraćenika i onih što su
ostali raditi za drugu stranu? Ima li nešto logičnije od nakane da
hrvatsku vojsku ubuduće predvode mlađi ljudi, sad već dokazani ratnici,
čiji patriotizam nije usiljen i probuđen ratnim vihorom?
Nakon smrti zaredala je histerija o tome da je preferirao Amerikance,
lajalo se o tajnim vezama s njihovom obavještajnom zajednicom, a
Perryjev dolazak na sprovod bio im je ključni dokaz. Ali, čega? Šuškove
procjene da i nakon potoka nevine krvi Europa nikad neće dopustiti
Oluju i njegove ocjene da se bez pomoći Amerike nikad neće zaustaviti
rat u Bosni i Hrecegovini. Zar se na neki način to proroštvo ne
pokazuje i danas: kad je Bush osvanuo u Zagrebu, odjednom je posve
izgledno da ćemo ući u Uniju, sad se zna i dan.
Da nije pokazan američki interes za Hrvatskom u NATO-u, ni na Jarunu ne
bismo smjeli proglasiti ZERP! Teza pak na kojoj počiva svaka rečenica
protiv Šuška jest odnos prema BiH. Nema sumnje da tu ima krivih
procjena, no svi planovi o podjeli BiH na tri dijela nastajali su na
dvoru međunarodne zajednice. Što su trebali Šušak i Tuđman? Odbiti
entitet za Hrvate i mazohistički tražiti današnji, ponižavajući položaj
za Hrvate? Nema dvojbe da je rat Hrvata i Bošnjaka povijesna pogreška,
nešto što se pod svaku cijenu trebalo izbjeći. Samo je pitanje kolika
je čija krivnja za taj rat. U općem lavežu protiv Šuška taj se rat
ističe gotovo kao njegov projekt.
Ovih je dana Višnja Starešina nakon dvije godine rada završila
dokumentarni film "Treći pohod", koji otkriva istinu o mudžahedinima u
BiH, o povezanosti s Izetbegovićem, o pripadnicima Al-Qaide u BiH, o
njihovim vezama po svijetu. Unatoč javnoj prezentaciji u Zagrebu,
mediji su Starešinin film složno prešutjeli! Nije li Šuškovo
nepovjerenje počivalo i na obavještajnim podacima o toj temi, koji su
sigurno dopirali do njega?
Dok se taji istina o mudžahedinima i tom segmentu bošnjačke politike,
dok se svaki dan sve više legaliziraju zločini na kojima je stasala
Republika Srpska, a pretvaranje Hrvata u manjinu ide punom parom,
Šuškovo inzistiranje na entitetu za Hrvate djeluje pravično. Sa Šuškom
je otprilike kao i s Tuđmanom. Što vrijeme više odmiče, to se vidi da
su uvjeti za povijesnu pobjedu bili gori negoli smo mislili. Danas im,
ne gubeći svijest i o pogreškama, možemo ponosno zapaliti svijeću i u
mislima im sa zahvalnošću stisnuti ruku.
VRIJEME APSURDA
Kome smeta istina o Šušku
