Putovati, istraživati i otkrivati skrivena mjesta koja će vam zauvijek oteti i zarobiti komadić srca te vas vabiti da im se uvijek iznova vraćate, baš kao da ste nešto zaboravili, kao da niste u sjećanje pohranili sve detalje, mirise i boje koji su vas ondje očarali – takvi će vas osjećaji preplaviti obiđete li konobe u srcu Istre, bilo koje od pet posve drukčijih mjesta koja vam otkrivamo. Ne, nećemo pisati o mjestima na koja se dolazi jesti i piti više-manje sličnu gastronomsku ponudu i vina domaćih vinara, već o mjestima na kojima će vam priču o povijesti, tradiciji i običajima istarskoga čovjeka pričati zidovi, eksponati, ali i vlasnici ne štedeći svoga vremena.
U kaštelu u Balama, gradiću svijene glavne ulice poput puževe kućice kojoj na vrhu dominira crkva s uklesanim natpisom ‘anima mea’, skrila se krčmica pred kojom nemate ama baš nikakve šanse ostati ravnodušni. Dok oprezno koračate izlokanim kamenjem, nad glavom vam se na tankim konopčićima njišu obluci jer ipak, reći će vam vlasnik nesvakidašnjeg rokersko-rustikalno-mornarskog izgleda, dolazite u Kamene priče.
Kada su pustolovu Pavleki dojadila lutanja svijetom, odlučio se skrasiti u Balama. – Tri sata bila su mi potrebna da iz Bala dođem do Pule i odletim do Amsterdama, a kada mi je to dosadilo, odlučio sam ovdje nešto otvoriti. Znao sam da mora biti drukčije i Kamene priče ‘složio’ sam tako – za dušu. Dovlačio sam odasvud ponešto, a da sam pogodio pokazali su mi ljudi koji se redovito vraćaju, ali i oni koji prvi put dođu i čiji pogledi lutaju po prostoru, lijepe se, istražuju... - kaže vlasnik. Ponudit će vas rakijicom dobrodošlice, a između nje i one oproštajne na tanjuru će vam se naći ono što su domaćini toga dana pripremili, svježe nabavili ili uzgojili. Jelovnik je skromniji nego u standardnim restoranima pa je stoga najuputnije prepustiti se preporuci domaćina – nećete požaliti.
Gosti satima raspredaju
Preporuci domaćina, i ne samo kada je u pitanju hrana već i doživljaj mjesta, valja se prepustiti i u Baredinama, pitoresknom selu nedaleko od porečke Nove Vasi. Silvio Legović, poznatiji po nadimku Kawasaki zbog mladenačke ljubavi prema motociklima, kao strastveni speleolog na djedovini je otkrio jedinstvenu krašku jamu te ju je uredio s porečkim speleolozima iz Proteusa. Prava ‘mini Postojna’. Feštansko kraljevstvo mjesto je koje obiluje sigama isprepletenima s korijenjem vinove loze, jezercima, pa i čovječjim ribicama. No, poslušate li Silvija, imat ćete priliku vidjeti njegovu jedinstvenu zbirku starih traktora i strojeva. Pedesetak dobro ulaštenih i podmazanih primjeraka iz cijeloga svijeta zbirka su koja bi mogla konkurirati za Guinnessovu knjigu rekorda.
– Ma ne, skupljam to za dušu i da se ne zaboravi. Najdraže mi je kada se spuste Nijemci koji u svojim selima također njeguju sličan hobi pa satima razgledavaju i raspredaju o kvaliteti starih strojeva – samozatajan je Kawasaki. Više je, dodaje, ponosan na svoju ‘Priču o kruhu, ulju i vinu’ – etnoizložbu u kamenom labirintu. Tek kad ju je predstavio javnosti, počeli su se javljati, kaže, ljudi koji su željeli donirati stare predmete ne bi li ih spasili od zaborava.
Zlatni i vino i medalje
Na tradiciji su identitet svojeg agroturizma izgradili i Sinkovići, obitelj iz San Maura nedaleko od Momjana, u samom srcu Istre. Libero i Dora Sinković sa sinovima Patrikom i Sergejom i danas žive na obiteljskom imanju Liberovih predaka plemenitaša. Iz momjanskog se kraja na bečki carski dvor u tada skupim staklenim bocama desetljećima odvozio ponajbolji muškat. Boce su se u kočijama vraćale prazne i ponovno punile mirisnim momjanskim muškatom zlatnožute boje. Zlato i danas živi u San Mauru kod Sinkovićevih, ali osim muškata riječ je o zlatnim medaljama koje ta obitelj donosi sa svakog od natjecanja na kojem se pojavi.
Vina, rakije, likeri, marmelade, sirupi, maslinovo ulje, pa čak i pivo, sve to vrijedne ruke Sinkovićevih proizvode i nude svojim gostima.
Oni su, kažu, ljudi koji vole jednostavnost i domaću atmosferu, prirodu i životinje. A da ćete se u njihovu društvu zabaviti govori i par koji će vam poželjeti dobrodošlicu – Jack i Gigi, dva pozamašna vijetnamska praščića koji se muvaju po dvorištu. Oni su Liberu vjerni pomoćnici u traženju tartufa od kojih Dora spravlja vrsne slastice.
– Domaće i samo domaće jer je to provjereno dobra hrana kakvu su pripremale naše none i na kojoj smo i mi odrasli – reći će o ponudi etnobutika Ča i konobe Pod napon u Motovunu Livio Lanča. Njegova je obitelj staru kuću na glavnoj motovunskoj ulici pretvorila u jedinstven etnobutik, a u konobi njeguju tradicionalnu kuhinju. Tartuf je, s obzirom na to da se s terase pruža pogled na dolinu Mirne od kojeg zastaje dah, dio svake gastropriče – i slane i slatke. Slaže se, kaže Livio, i s paštom i s kolačima. Recepte su dijelom našli, a većinom pamtili kako su radile none.
