Kao što se moglo i pretpostaviti, u Vladinim se kabinetima potiho radi na antikriznim mjerama, na tome kako povećati naplatu državnih prihoda, a smanjiti rashode, što se smatra središnjom točkom bilo kakvog antikriznog programa. Iako je opći dojam da je Vlada u fazi neke neshvatljive pasivnosti, nije sasvim tako i jasno je da će u nekom trenutku izaći sa svojom inicijativom o tome kako se suprotstaviti krizi u realnom sektoru i sačuvati financijsku stabilnost, što joj je u krajnjoj liniji i posao.
Sanader i njegova ekipa očito nisu bili spremni zagristi u tu situaciju na način i u vrijeme kad to svi od njih očekuju, nego pokušavaju zadržati pravo na svoj tajming, što se, sasvim logično, povezuje s lokalnim izborima.
Sanaderovo odbacivanje svakog javno iznesenog prijedloga za proračunsku štednju, u konačnici se tumači time da on ne želi pred lokalne izbore nametati nepopularne restrikcije, čak ni one u investicijskim projektima, koji se dakle ne tiču ni plaća ni mirovina, nego bi naprotiv mogli pomoći da se pokoje postojeće radno mjesto i plaća očuvaju. No u taj je rezon teško do kraja povjerovati, jednostavno zato što nije jasno kako bi HDZ mogao pobijediti na lokalnim izborima ako istodobno loše stoji na nacionalnoj razini. Tu više ne pali pravilo “glasat će se za HDZ samo zato da ne pobijedi SDP”, jer kriza će ići naruku Sanaderovoj opoziciji a i lokalnim “alternativcima”, koji će se nuditi kao treće rješenje u bipolariziranoj političkoj ponudi.
Način na koji Sanader sad upravlja krizom sigurno nije takav da bi mu mogao koristiti na lokalnim izborima. Teško je naime vjerovati da će ljudima obećanja novih infrastrutkurnih projekata kompenzirati gubitak radnih mjesta. Teško će se objasniti građanima kojima visi plaća, a možda i posao, da državnim namještenicima istodobno plaća ide gore za šest posto. Vlada naime nije konkretno rekla o tome na koji način namjerava neutralizirati posljedice pada potražnje i smanjenih narudžbi u industriji, a što je također loše, ostavila je dojam da sama nema jasne ideje, a da ideje drugih ne želi prihvatiti.
U tom kontekstu, još jedna brzopotezna izmjena žaoka između šefa države i premijera zapravo je irelevantna. Za bit problema potpuno je nevažno hoće li Vlada održati izvanrednu ili redovitu ili tematsku sjednicu; bitniji je sadržaj što bi ga ministri u tom povodu trebali proizvesti. Sad se taj sadržaj još ne nazire, a nije dakle logično ni objašnjenje da će se s konkretnim potezima čekati lokalni izbori.
Od trenutka kad je Sanader pred sindikatima i poslodavcima na sastanku u Banskim dvorima kazao da je za krizu potreban novi konsenzus, prošlo je nekoliko mjeseci, a o konsenzusu nema ni govora, osim onog neformalnog – kontra Vlade. Prvo su je naime odbili sindikati, pa su je naizmjence gazili razni poslodavci, nešto elegantnije iskritizirali su je ekonomisti, a sad ju je u svom stilu pritisnuo i Mesić.
Vlada kao da se sama izložila udarcima poput vreće za boks, čemu je pridonijela odgađanjem vlastitih odluka i odbijanjem tuđih sugestija pa je njezina medijska slika lošija nego ikad. Efekt njezina angažmana oko ekonomske krize minoran je u usporedbi s onim npr. oko ptičje gripe, kad su usred noći formirani krizni stožeri i sazivane konferencije za novinare... Kao da se u međuvremenu nešto dogodilo sa Sanaderovim političkim refleksom, ili je njegov stil upravljanja s ograničenom autonomnošću HDZ-ovih ministara u krizi jednostavno nedjelotvoran, pa je možda pogriješio što pri posljednjoj rekonstrukciji Vlade nije uz Šimonovića za pravosuđe postavio i “Šimonovića” za makroekonomiju...
