Tko će dočekati 15. studenoga kad završava natječaj za priču u sklopu projekta “Kulturom po korupciji” u organizaciji Transparency Internationala. Bude li entuzijazma, hrabrosti i inspiracije, taj bi natječaj mogao prerasti u politički događaj godine. Osobito ako se jave svi oni koji bi mogli napisati dobru priču motiviranu korupcijom. Nije nužno da to bude fikcija, ali ne smeta ni malo maštovitosti. Znači da bi se mnogi akteri priča koje se sada ispisuju u USKOK-u, na sudovima ili po medijima, mogli javiti na natječaj. Prijavi li se bivši premijer Ivo Sanader, ne samo zbog impresivnog pripovjedačkog dara iskazana na povjerenstvu za Inu, on bi sa svojim pričama “Što smo sve svi znali I, II, III...?” mogao potući konkurenciju.
Osim ako Vladimir Šeks ne nađe kakvu pravnu zapreku za njegovo sudjelovanje na natječaju. Ili ako Stipe Mesić ne napiše svoju autobiografsku priču o tomu koliko je bitno, čak i kad si bivši predsjednik, uz javne porezne obveznike imati i tajne prijatelje milijunaše, ili kako prijatelje ne treba zaboraviti čak i kad “promijene adresu” kao Tomislav Dragičević. Ima nade i za oporbu. Nenad Stazić i Milanka Opačić mogli bi napisati priručnik za ljetovanje po sedam kuna, Damir Kajin filozofsku raspravu o suptilnoj granici između slike kao dara za liječnika i mita. Slavko Linić neka napiše bilo što, samo neka vodi računa kako bi to moglo biti zloupotrijebljeno protiv njega. Andro Vlahušić mogao bi opisati proces kroz koji je prošao do spoznaje da je bolje provesti raspravu nego referendum o golfu na Srđu... Dakako, jedna od hit priča bila bi rizničarova “Kako se tajno financirao HDZ”. Žiri bi mogao imati problema jer bi više kandidata moglo ponuditi priču s istim naslovom: “Kako sam izvršavao naloge Ive Sanadera”. Nadajmo se da će Damir Polančec u svojoj zauzetosti multilateralnim pregovorima vezanim za sudske procese protiv njega naći vremena za pokoju svoju pokajničku priču “Pod svjetlima reflektora” o tomu zašto je potpredsjednik Vlade tako malo učinio za svoje selo, ili kako bi za studiju o konvalidaciji, makar i prepisanu, svaki domoljubni ministar trebao državnim novcem isplatiti odvjetnika i uz riječi “Evo sve za Hrvatsku!” otići u zatvor. “Alfa i omega” pravosuđa Vladimir Šeks, mogao bi pisati o ulozi njegova malog prsta u trodiobi vlasti, dok bi i zbog imidža neovisnosti koji Ustavni sud uživa u javnosti bilo bolje da o ustavnom sudovanju štogod napiše Jasna Omejec, koja je, ne zaboravimo, i formalna predsjednica toga suda. Ona je još ljetos istaknula kandidaturu kad je rekla: “Priča o ustavnom sudovanju jedna je od najljepših priča ispričanih u Hrvatskoj!” Bio bi propust kad nam ona u toj priči ne bi objasnila kako cure ne informacije već misli sudaca i prije sjednica Ustavnog suda.
Državni odvjetnik Mladen Bajić trebao bi samo poslati nedavno priopćenje “Napisi i nagađanja te spekulacije nisu dio državnoodvjetničkog postupanja”. Bajić tu kritizira novinare i njihove “pouzdane izvore” koji stvaraju dojam da DORH i USKOK daju informacije medijima “iako je postupanje tijekom istrage tajno”. Sva sreća da Zakon o kaznenom postupku ima i odredbu prema kojoj, kada “postoji interes javnosti”, tijelo koje vodi istragu može odlučiti da određena dokazna radnja nije tajna. Inače, Šeks ne bi mogao od Bajića doznati u tajnoj istrazi protiv Polančeca da je ovaj tražio nagodbu o kazni. I red je da Šeks profitira od te odredbe jer ju je on pod pritiskom novinara i unio u ZKP!
A znatiželja javnosti u zemlji nagrizenoj korupcijom zadovoljava se informacijama tipa “Kinesko pravno društvo u posjetu DORH-u”. Čak i o sadržaju tog sastanka može se nešto doznati na web stranici DORH-a, ali ne i da je bivši potpredsjednik Vlade nudio nagodbu o kazni! Neki su novinari već pisali zašto su voljeli Sanadera, sada to trebaju samo doraditi. No, natječaj bi bio promašen ako Ivan Šuker ne pošalje esej o važnosti čitanja u borbi s korupcijom.
minuta se pokušava maskirat ali drek ostaje drek.