Kada više od 20 godina pratite hrvatsku mušku košarkašku vrstu i svjedočite da ona u presudnim trenucima uglavnom psihički tone, onda vam se učini da je to reprezentacija s dijagnozom kliničke depresije. Jer, bez obzira na to što se obnavlja novim igračima koji ulaze orni i ohrabreni dobrim klupskim sezonama, obiteljska anamneza uvijek je snažan razlog za pojavu depresije. Nakon prvih pet trofejnih godina 90-ih, Hrvatska je u svijetu kraljice igara, nažalost, kroničan slučaj koji potiče i strane novinare da se bave s njezinih 20 godina posrtanja.
Repešini izuzeci
Unutar njih našlo se i nešto izuzetaka, no oni kao da su više "incidenti" nego pravilo. A njihov autor uglavnom je bio Jasmin Repeša, teško kritizirani izbornik za ispadanje u osmini finala na lanjskom SP-u. No, tom Repeši ipak je uspjelo nešto što drugima nije, na EP-u bio je četvrti (2013.), dvaput nas je odveo na SP i jednom na Olimpijske igre, na kojima je osvojio šesto mjesto.
Neuspjesi su uglavnom posljedice izborničkih i igračkih pogrešaka. Izbornici su griješili u izboru taktike, ponekad i u izboru igrača, a igrači su griješili kada se odlučivalo o pobjedniku. Bilo je tada promašenih bacanja, propusta u obrani, nezagrađivanja u skoku, pehova... Bilo je svega, ali nije bilo "match-winnera".
Kao i na dva prethodna natjecanja, i na ovom je to trebao biti Bojan Bogdanović, no zbog ozljede gležnja i lakšeg potresa mozga posve je onemoćao. Ante Tomić je ipak samo centar, u startu svakog napada odvojen od lopte, a kako nismo imali okretnih braniča koji sjajno igraju pick and roll, kakve ima Barcelona, od njega opet nismo dobili ono čemu se svako ljeto nadamo.
Na kraju, Tomić u ključnoj utakmici nije postigao ni koš, što je sigurno grozan osjećaj, baš kao i onaj koji je prožimao sve one koji su promašivali otvorene šuteve (Rudež, Bogdanović, Hezonja...). A kada ne možete pogađati izvana, pobjeđuju momčadi koje imaju tzv. unutarnju igru – a mi je nismo imali – ili one koje su spremne "potući se" i tako pronaći put do koša.
Sve to što ne ide od ruke poticaj je za frustraciju, no ne bi smjelo biti i razlog za predaju. Užasno je vidjeti kada se nacionalna vrsta preda već u prvoj četvrtini i kada je toliko nemoćna da joj je svejedno s koliko će koševa izgubiti jer samo želi da ta noćna mora što prije završi.
Igračima je stalo, ali...
Grozno je osjećati se tako nemoćno kako se osjećaju naši košarkaški reprezentativci. Znamo pouzdano da im je stalo (pa zar bi 45 dana krvnički trenirali nizašto), ali je i činjenica da ih tijekom utakmica obuzme neka psihička nemoć, malodušje, koje doista graniči s depresijom. Grozan je i osjećaj kada svi košarkaški faktori u zemlji u vama gledaju spasitelja, a vi ne pronalazite rješenja za probleme u igri. Unatoč posve ispečenom trenersku zanatu, Perasović je ovaj put ostao bez taktičkih rješenja i dobrih procjena.
Grozno je kada vas tako ispraši momčad poput Češke koja je 37 mjesta slabije rangirana na Fibinoj rang-listi. Hrvatska već 20 godina kao da ne zna što joj se događa i nitko da ustanovi dijagnozu i započne terapiju. I stoga predsjednik HKS-a Ivan Šuker i njegovi savjetnici (Petrović, Prkačin, J. Vranković) imaju vrlo težak posao, no ako i oni "omanu" sa Šarićem, Hezonjom i talentiranim naraštajem koji dolazi (Bender, Zubac, Žižić, Arapović, Mazalin...) onda nam doista više neće biti spasa.
>>Samo mladići mogu prekinuti ovu muku hrvatske košarke
Dijagnoza ;MENTALITET!!! Terapija;RAD,POŠTIVNJE PROTIVNIKA,REALNA OČEKIVANJA!!!