Prvih sto dana Jadranke Kosor kao premijerke sto je iskušenja koja su je zatekla. Jer, ni u zemlji, ni u HDZ-u, ni u oporbi, nije se dalo naslutiti da to više neće biti dani Ive Sanadera. Na stolici predsjednice Vlade našla se iznenada, poslije nezamjenjivoga i "vječnoga".
Ni po čemu ga nije mogla naslijediti - ni po politici koju je vodio, ni po arogantnom stilu, ni po hinjenoj samopouzdanosti, ni po osjećaju vlastite oceanske veličine, ni po pridavanju većega značenja sebi nego zemlji kojoj je na čelu. Umjesto svega toga imala je ženski, ako nije patetično reći - majčinski osjećaj za realnost, za spas od potonuća.
Iz toga osjećaja donesena je odluka o oporezivanju plaća, povećan PDV, iz "praktičnih" su razloga promijenjeni neki zakoni (o pušenju itd.). Radi olakšanja sadašnjeg stanja u pregovorima sa EU neizvjesnoj je budućnosti prepuštena sudbina granice sa Slovenijom, pokazana je spremnost za odricanja od ljudi kompromitiranih u javnosti (Buljubašić, Mravak), smireno je nekoliko radničkih nezadovoljstava...
U svemu tome, a i u svekolikom premijerskom držanju, Jadranka je Kosor iskazala neočekivanu državničku odlučnost. Tako je gotovo posve bacila u zaborav godine u kojima je doživljavana kao bezlična lutka Ive Sanadera što ne zna reći tri rečenice a da jedna od njih ne bude zahvala i pohvala "velikom vođi".
Ali, osim te "majčinske skrbi", koja je za mnoge dvojbena, Hrvatska kod nove premijerke još ništa, ni u naznakama, nije vidjela od strategije i vizije gospodarskog razvitka koji bi zemlju počeo izvlačiti iz krize, iz sve veće nekonkurentnosti u svijetu, iz prijeke potrebe za stalnim i velikim zaduživanjem u inozemstvu, iz siromaštva i nezaposlenosti, iz kolonijalnog položaja u kojem je izgubila financijsku suverenost i u kojem bi mogla nastaviti rasprodavati preostala nacionalna bogatstva. Ima li premijerka tu viziju? Zna li što treba činiti?
Oporba, pogotovo njezin prvak Zoran Milanović, niječe joj sposobnosti. No nijekanje je i jedini program opozicije. Stoga bi Jadranka Kosor svojih prvih sto dana i bez osobitih učinaka u gospodarstvu mogla produljiti sve do redovitih izbora. Ali što bismo tada mogli birati?
Mjere koje su do sada provedene daju rezultate,najbitnije da ne moramo zvati mmf koji bi drastično smanjio plaće i mirovine a tek onda bi bio kaos u državi..