Mladi su, neuki, jadni, ne znaju se okrenuti, a kamoli protusloviti autoritetu, lako ćemo s njima. Sigurno im je dijete u njihovoj mladosti i bijedi ionako neželjen teret pa će se sve brzo završiti, nakon godinu dana udomiteljstva pomirit će se sa situacijom i nastaviti bez njega, uostalom, nije prvi put.
Jesu li tako razmišljali koprivnički socijalni radnici kad su predložili da se Mateji i Stanku oduzme njihov sin Dorijan? Jesu li htjeli brzo okončati slučaj računajući da će to na kraju za sve biti dobitna situacija? S jedne strane, siromašni će roditelji odahnuti jer su, eto, razriješili nezavidnu situaciju u kojoj su se našli, s djetetom na vratu. A s druge? Je li s druge strane trebalo biti zadovoljstvo profesionalaca što su spasili dijete od bijede i krasta ili nešto drugo?
Forumi s komentarima na kojima se pretresa tema mladog koprivničkog para koji se danima skriva pred državnim aparatom jer ne da svoje novorođenče usijali su se. Pa se tako počesto pojavi insinuacija o jednomjesečnoj bebi kao idealnoj za zdvojne i platežne posvojitelje. O tome bruje i aktivistice koje se godinama, noću i danju, susreću s dramatičnim ljudskim situacijama i scenama. “Kad se želi oduzeti dijete, upotrebljava se šablonska fraza da je beba u krastama”, priča jedna. “Kraste” ružno zvuče, čovjek bi pomislio da je bebino tjelešce prekriveno gnusnim ranama, pa poželi onoga tko je za to kriv propisno kazniti. Međutim, ne namažu li se pažljivo bebine prepone, pazuha i područje iza uha nakon svakog kupanja baby uljem, pojavit će se koja. Pojavit će se i ako si beba ogrebe lice, što se lako može dogoditi ne odrežu li se dobro noktići, tako sićušni i meki da baratanje škaricama oko njih izaziva strepnju i nesigurnost imala majka 17 ili 37 godina!
Kraste su također bile navedene u slučaju jedne druge bebe, kao dokaz o neadekvatnoj brizi u prijedlogu Centra za socijalnu skrb za oduzimanje majci. Aktivistica se kune svojim životom da je na vlastite oči vidjela kako nikakvih krasta u tom slučaju nije bilo. Ali beba je ipak oduzeta majci. Majku je ubrzo ubio djetetov otac, ostvarivši tako naum koji je glasno najavljivao pred policijom, sucem i socijalnim radnicima, presudivši potom i sebi. Uslijedile su kaznene prijave i istrage o tome tko je u sustavu pogriješio. Jedna pak baka koja nije mogla dobiti svoje unuče na skrb, već je ono smješteno u dom iz kojeg je naprasno nestalo put inozemstva, ni danas ne zna gdje se ono nalazi. Slučaj je dospio i pred strasbourški sud za ljudska prava, o čemu su pisali i hrvatski mediji. Otac iz Zagreba nije vidio svoju kćer već osam godina i ne zna gdje se nalazi jer je djevojčica nasilno odvedena uz asistenciju Centra za socijalnu skrb, nakon čega joj se gubi svaki trag u zemlji s kojom Hrvatska nema odgovarajuću suradnju kojom bi se djetetu ušlo u trag. Slučajeva je mnogo te se i bez nabrajanja može zaključiti: prečesto su se stvari počele rješavati tek kad je šteta već počinjena.
Zato je priča mlade koprivničke obitelji svojevrstan presedan. Mladi i neiskusni, očitali su lekciju i državnoj birokraciji i svima koji misle da su nemoćni i nisu u stanju promijeniti stvari. Iako nisu poznavali propise i nisu znali svoja prava, znali su da ne žele prihvatiti nerazumne odluke sustava, među kojima je i nevjerojatna žalba Centra za socijalnu skrb na sudsko dopuštenje da se vjenčaju! Svojom su upornošću natjerali i jednog ministra da se osobno uključi u njihov slučaj. Mladoj se majci zbog stresa narušila laktacija, ali oni su svoje pravo na obitelj izvojevali.
A što su htjeli koprivnički socijalci, utvrdit će nadzor koji je zatražen iz ministrova kabineta. Kao u karikaturi koja, samoironično, visi u mnogim uredima socijalnih radnika, a prikazuje dva socijalna radnika koji vise – jedan je onaj koji je reagirao, a drugi onaj koji nije reagirao – vidjet će se hoće li u ovom slučaju, metaforički, netko visjeti.
Cijenjena gđo Romana, hvala na ovom članku, nadamo se da se mjerodavne službe ne će na ovo olgušiti, stvar treba temeljito istražiti, nemoguće da se roditeljima oduzme dijete i da ne znaju gdje je, kome je dano na posvojenje, da dijete naprosto nestane, ne bi me čudilo da se radi o pedofilskom lancu ili trgovni dječjim organima ili davanje djece na posvojenje pedofilskim i lezbiskim parovima u inozemstvu u što su moguće uključene i državne službe, a posvojiteljska obitelj je najvjerotjanije samo usputna stanica radi zametanja tragova, svojedobno sam posumnjala- 1987 da je u pedofislki lanac umiješan jedna djelatnik centra koji je silom jednog prelijepog dječaka htio strpati u dom, kad nije uspio onda je rekao njegovom također prelijepom bratu \"jedan od vas dvojice će sigurno ići\" i to samo zato jer je stariji brat jednoga dana nakon sukoba s roditeljima nastalih radi zanemarivanja obveza u školi, otišao na Centar i izjavio da želi u dom, idućeg dana se već predomislio ali socijani radnik se zalijepio za dečke i jedva su ga skinuli s vrata