Do 13. svibnja, kada ćemo u 12 sati u Društvu hrvatskih
književnika podijeliti tri nagrade najboljima u Večernjakovu 44.
natječaju za kratku priču “Ranko Marinković”
predstavit ćemo svih deset finalista između kojih treba tražiti
dobitnike.
ROBERT ROKLICER
Duhovito o nestanku žene
ROBERT ROKLICAR (1970.), Vukovarac, književnik i glumac, objavio je
dosad dvije knjige pjesama „Underground“ i
„O čemu pričaš“ te dvije knjige kratkih
priča: „Oprosti, ali i ne moraš“ i
„Kako se ubiti“. Glumio je u dva cjelovečernja
igrana filma: „Sigurna kuća“ i filmu nagrađenom s
osam Zlatnih arena „Živi i mrtvi“, prema scenariju
Josipa Mlakića i u režiji Kristijana Milića. Natječe se dobrom,
vješto i duhovito kroz dijalog ispričanom pričom
„Potraga za nestalom ženom“ s prividno ležernom, a
zapravo okrutnom poentom. Dobitnik stipendije Ministarstva kulture
završava novu zbirku pjesama, a za HRT s Ivanom Pavličićem
piše serijal o Domovinskom ratu u deset epizoda.
ROMAN SIMIĆ BODROŽIĆ
Roditeljstvo bez
sentimentalnosti
ROMAN SIMIĆ BODROŽIĆ (1972.) urednik je u izdavačkoj kući Profil
International i autor dviju zbirki priča: „Mjesto na kojem
ćemo provesti noć“ i „U što se
zaljubljujemo“. Potonja je bila o dvoje, ali se u međuvremenu
u obitelji promijenilo brojčano stanje pa će nova zbirka „Od
svih nevjerojatnih stvari“, isto kao i priča „Dvoje
djece“ u našem natječaju tematizirati
roditeljstvo. Učinio je to moderno i psihološki utemeljeno,
bez sentimentalna zaleta u bračne i očinske komplekse. Veliki
zagovornik kratke priče, jedan od urednika Antologije europske kratke
priče i organizator istoimena Festivala, Simić Bodrožić i kao autor
trajno pokazuje da je kratka priča medij u kojem odlično pliva kako god
se uzme.
ROBI SELAN
Smrtne opasnosti, ali sa
sretnim krajem
ROBI SELAN (1966.) iz Labina, diplomirani ekonomist, novinar je Glasa
Istre i književnik. Piše kratke priče, novele, a 1998.
objavio je zbirku haiku poezije „S burom“. Dok se
priprema za pisanje romana brusi pero objavljujući u novinama i
zbornicima konvencija znanstvene fantastike Sferakon i Istrakon.
Zapažena mu je priča „Oči u travi“, poslana na
naš natječaj, koja je anegdotska zabilješka s
ratnom reminiscencijom, o dvama neočekivanim susretima sa smrtnom
opasnošću koji oba puta imaju sretan kraj. Njegova proza,
lijepo povezana u cjelinu, ničim ne sugerira da je u stvarnosti riječ o
dvjema istinitim pričama koje je Selan čuo u različito vrijeme od
različitih ljudi.