Pet godina nakon što se kao pedesetogodišnjak obratio postavši gorljiv vjernik, Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je knjigu koja svjedoči koliko je ozbiljno shvaćao svoje kršćanstvo. Pod naslovom “U što vjerujem?” knjiga je prošle godine objavljena i u Hrvatskoj. Lav Nikolajevič u knjizi samom sebi, pa onda i svijetu koji ga čita, nastoji riješiti osnovni problem koji opaža i koji uznemiruje i muči njegovu dušu i njegov razum: duboki nesklad između Kristovih poruka zapisanih u evanđeljima i ostalim biblijskim knjigama Novog zavjeta s jedne strane, i načela po kojima živi i koja vladaju u svijetu koji se naziva kršćanskim. U tu svrhu Tolstoj se udubio u teologiju, a naročito u egzegezu, tumačenje i prevođenje evanđelja na suvremeni jezik što za sobom povlači i primjenu Kristova učenja u svakodnevnom životu. Tražeči rješenje za sav nesklad koji vlada između riječi i života Isusa Krista i ponašanja većine njegovih sljedbenika najkraće rečeno glasi ovako: Isusove riječi i zapovijedi ne treba zamagljivati suvišnim tumačenjima i “prevođenjem” nego ih treba shvatiti upravo onako kako su izrečene: doslovno.
Kršćanski sudovi i vojske
Prema Tolstoju to se odnosi osobito na one poruke prema kojima se kršćanski svijet, kršćanska kraljevstva, vladari i podanici, uključujući i Crkvu, ponašaju kao da su neprovedive i prezahtjevne da bi ih ljudi uopće pokušali doslovno i dosljedno izvršavati. (Kada Tolstoj govori o Crkvi i o državi on u prvom redu misli na Rusku pravoslavnu crkvu u čijoj je tradiciji rođen, kršten i odgajan te na rusko carstvo u kojem je proživio svoj život, ali njegova su razmišljanja i izričaj univerzalnog karaktera, uostalom baš kao i njegova velika književna djela.)
Jedna od najvažnijih tema knjige je izričita zapovijed o nenasilju i okretanju drugog obraza i praktična (ne)primjenjivost tog principa u svjetlu kojeg Tolstoj propituje i čitavo društveno uređenje. Prema njemu kršćanin koji želi slijediti jasne i izričite Kristove zapovijedi ne bi smio prisezati nijednoj svjetovnoj instituciji, uključujući sudove i vojske, koja u konačnici počiva na nasilju i ubijanju.
Vrlo logično i detaljno seciranje uređenja i prakse kršćanskog svijeta pred ogledalom evanđelja Tolstoja je dovelo i do Kristovih riječi kojima nalaže ljubav ne samo prema bližnjima, nego i prema neprijateljima. Tumačeći kontekst, vrijeme i jezik na kojem je ta zapovijed zapisana Tolstoj objašnjava kako je riječ “bližnji” u Isusovo vrijeme među Židovima označavala zemljaka, sunarodnjaka, dok su “neprijatelji” zapravo bili pripadnici svih drugih plemena i naroda. Tolstoj je itekako svjestan “problematičnosti” takvih riječi i načela u svijetu koji se naziva kršćanskim, a ipak je uređen prema nekim sasvim drugačijim, pa čak i evanđeljima suprotnim načelima i “vrlinama”. Zato ispisuje i sljedeće rečenice koje su mogle biti napisane i danas, bilo gdje na svijetu, pa i u Hrvatskoj, možda čak i naročito u Hrvatskoj.
“Ali najteže je shvatiti kako podupiranje onoga što se smatra ne samo neophodnim i prirodnim nego i veličanstvenim i plemenitim – ljubav prema domovini, zaštita, veličanje domovine, borba s neprijateljem itd., znači ne samo prijestup Kristova zakona nego i javno odricanje od njega. Naš se život do te mjere udaljio od Kristova učenja da je sada sama ta udaljenost postala glavnom preprekom razumijevanju učenja. Mi smo do te mjere oglušili na ono što nam učenje govori, da smo zaboravili sve što nam je On rekao o našem životu, o tome da ne samo što ne smijemo ubijati nego se ne smijemo ni srditi na ljude oko nas, o tome da ne samo što se nikada ne smijemo braniti nego moramo i podmetnuti obraz. Toliko smo se naviknuli ljude koji su svoj život posvetili ubijanju nazivati “kristoljubivom vojskom”; slušati Kristu upućene molitve za pobjedu nad neprijateljem; gledati kako je ubojstvo uzdignuto na pitanje ponosa i slave, a mač uzdignut do neke vrste svetinje, tako da je čovjek kojem je taj simbol oduzet teško osramoćen; toliko smo se na to naviknuli da nam se sada čini kako Krist nije zabranio ratove, jer da ih je On želio zabraniti učinio bi to jasnije.” Tolstoj u nastavku nudi i objašnjenje zašto Isus doista nije svojim sljedbenicima doslovnijim riječima zabranio sudjelovanje u bilo kakvom ratu:
“Mi zaboravljamo da si Krist nije nikako mogao predočiti ljude koji bi, vjerujući u njegovo učenje o skromnosti, ljubavi i sveopćem bratstvu, mogli spokojno i svjesno, po propisima, ubijati svoju braću... I kada sam na taj način shvatio te jednostavne i jasne Kristove zapovijedi, uz koje nema mjesta nikakvim drugim tumačenjima, upitao sam se što bi bilo kad bi čitav kršćanski svijet povjerovao u njih; ne u smislu da ih treba pjevati ili čitati kako bi udobrovoljili Boga, nego u smislu da ih treba izvršavati radi dobra ljudi... Kakav bi bio svijet kad bi ljudi povjerovali u ove zapovijedi, pa makar onako kako vjeruju u crkvena pravila?”
Pitanje Glasu Koncila
Postavlja Tolstoj još niz takvih pitanja i na njih odgovara nudeći viziju novog svijeta na koju će ljudi, onda i danas, pa i većina kršćana, odmahnuti rukom kao na neostvarivu utopiju. Ipak, ima i danas vjernika, pa i Hrvata katolika, koji imaju dvojbe slične onima Lava Nikolajeviča Tolstoja – čovjeka, vjernika, kršćanina. Na primjer, u Glasu Koncila u rubrici “Pitali ste...” jedan čitatelj sasvim tolstojevski pita: “Po mom shvaćanju, Krist je došao na zemlju da nas spasi i da između ostalog ukine umjetne razlike među ljudima. Zanima me zašto onda Crkva stalno ističe nacionalnost. Govori se: ‘Budimo Hrvati, volimo Hrvatsku.’ U crkvi se pjeva hrvatska himna.
Ja jesam Hrvat i volim Hrvatsku, ali smatram da Crkva ne bi smjela biti hrvatska i voljeti Hrvatsku više nego ijednu drugu državu. Isticanjem svoga hrvatstva, Crkva produbljuje razlike među ljudima koje bi trebalo ukidati, jer Bog nije stvorio Engleze, Slovence, Hrvate, Ruse, nego ljude. To je, vjerujem, posljedica komunizma i sveg zla koje je on donio, ali to ne smatram opravdanjem.”
Baš kao i sva teološka tumačenja i komentari kojima je svrha uvjeriti vjernike u neprovedivost Isusovih zapovjedi, tako je i odgovor uredništva na ovo pitanje opširan i dugačak, ali bit je izražena u ovoj rečenici: “Biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način”. Naravno, dežurni teolog Glasa Koncila svoj odgovor ne potkrepljuje nijednom rečenicom evanđelja. Ne kritiziram, samo primjećujem i samo nudim ovu temu na razmišljanje jer je važna i najizravnije se tiče i naše budućnosti u kojoj će nas dočekati plodovi riječi i djela koja se sada siju. Istina, poglavar Katoličke crkve papa Franjo nedavno je iz dubine duše zavapio i kriknuo: “Nikad više rata!” Utoliko je teže ne primijetiti koliko su njegovi biskupi u Hrvatskoj zaokupljeni grobovima, vojskama i mačevima.
