Tko je Bukojaz, zašto svoj linorez s natpisom “Ne želim raditi djecu za ovu državu” nije potpisao punim imenom i prezimenom?!
Nije to jedino pitanje koje postavlja čak nekoliko generacija mladih
autora koje su učinile ovogodišnji Peti hrvatski trijenale grafike
živom, zanimljivom priredbom koja svjedoči o vitalnosti grafičkih
disciplina. Pravo sudjelovanja dobili su i studenti ALU, apsolventi i
tek stasali grafičari, a i među pet nagrađenih umjetnika imena su
Varaždinke Ive Šarić (nagrada Kabineta grafike HAZU, organizatora
Trijenala), te Osječanina Marija Čaušića koji je dobio nagradu HDLU-a
Zagreb.
Zagrebačka i riječka škola grafike i nadalje je dobra zanatska podloga
za sve mlade koji vole ove vještine, koji se u suglasju s novim
medijima i tehnikama umnožavanja prepuštaju eksperimentima i
proširivanju medija, a i druga središta ne zaostaju.
Istodobno imamo sjajnoga Edvina Dragičevića koji je vrhunski izbrusio
crtačku vještinu u crtanju kukaca, dovevši je do gotovo dürerovske
preciznosti. Na drugoj strani je sloboda i zaigranost u kojoj Ana
Vivoda otiske raspoređuje po gaćicama koje su na izložbi jednostavno
zakvačene na štrik poput odjeće koja se suši.
Bukanojzov uradak je u sklopu izložbene dionice “Subverzija kolektivne
(ne)svijesti” kustosice Ružice Pepelko. Ona poštuje tuđe mišljenje,
stav i ne želi otkriti ime autora jer je on i prije nastupao koristeći
se tim pseudonimom.
Možda se iza presudonima krije i strah od javne reakcije pa se iskazuje
hrabrost u komentaru, a zapravo skriva “figa u džepu”. Na tu verbalnu
poruku na otvaranju nije bilo nikakvih reakcija. Svatko ima pravo na
svoje mišljenje i tu završava “subverzivna” priča. Kako kaže Vesna
Kedmenec Križić, izložba se danas očitava kao mjesto susreta svih
generacija hrvatskih umjetnika.
PETI TRIJENALE GRAFIKE Uz Kabinet grafike izložba je proširena i u HDLU
Kritika društva s figom u džepu
