Stanko se Lasić prije koju godinu požalio da Krležu više gotovo nitko ne čita. No koliko se Hrvati uopće mogu pohvaliti čitanjem književnosti? Pa ipak, ima autora kojima je Krleža odricao svaku vrijednost, a od njega su čitaniji. Tu je osvetu zaslužio. Slikar Josip Vaništa izdao je memoarsku knjigu “Skizzenbuch 1932-2010.
Iza otvorenih vrata” u koju je uvrstio i dijelove svojih razgovora s velikim piscem, kojeg je portretirao i s kojim je prijateljevao (sretnici su šapirografiranu knjižicu tih razgovora mogli čitati prije gotovo tri desetljeća). Krležini sudovi o mnogim hrvatskim književnim veličinama zaprepašćuju i na ljestvici mržnje među Hrvatima na prvom su mjestu. To “ja i nitko više” imalo je i ima svoje inačice, kadšto monstruozne, i među političarima, a na neki je način i nacionalno obilježje. Ništa Krleži ne vrijede Ujević, Cesarec, A. B. Šimić, Cesarić, I. G. Kovačić, Andrić, Kaleb, Nazor, slikar Ljubo Babić, Račić i drugi. Već se na prvi pogled vidi da je izrazito osoban, da u ljudima mrzi ono što sam nije imao. Cesarić piše “besmislice”, Šimić je “primitivac” – zato što su veliki lirici, a Krleža i lirizam bili su prirodno posvađani.
Cesarec mu ne valja zacijelo zato što je od njega bio dosljedniji svojim idealima. “Jama” I. G. Kovačića, koju je čitao još u vrijeme rata, u svom zagrebačkom građanskom miru, djelo je “čovjeka bez talenta” i “čista retorika”. A što je Krleža nego “čista retorika”?! Ako i Gorana i Nazora i Kaleba nije podnosio zato što su bili u partizanima, kojima je on pokazao figu, Kalebu je dodatno mogao zavidjeti na savršenstvu priče o kojemu je on mogao samo sanjati. “Da nije dobio Nobela, Andrić bi bio mali nepoznati pisac”, kaže Krleža. Zapravo kaže: taj Nobel trebao je pripasti meni.
O Ujeviću, čiji ga je pjesnički mit toliko progonio, reći će: “Jedna luda.” U predgovoru knjizi Marko Grčić te riječi opravdava i piščevom “predsmrtnom osamljenošću”. No cijelo je Krležino djelo nihilističko, on je crne premaze nanosio preko cijele ljudske povijesti i povijesti kulture, tako da je na toj crnini ostajao manje-više samo jedan svijetli trag – Miroslav Krleža! Takav, on je blizak rođak tragičnih hrvatskih politika dvadesetoga stoljeća, Tita i Pavelića, koje su bile kopije pogubnih svjetskih jednoumlja i navještenja “novog čovjeka” te su također imale samo jedno svjetlo – svjetlo diktatora. Naravno, Krleža je ostao samo pisac, ali pisac koji je dugo bio intelektualni alibi komunističkoga totalitarizma u čijoj je zaštiti bio nedodirljiv.
Premda su u komunizmu autori koje je on nijekao bili uglavnom objektivno vrednovani, on je bio jedini nepovredivi književni autoritet, pa je, slikovito govoreći, pred Vaništom bio vladar koji ima pravo odsijecati glave svakome tko mu se ne svidi. Sklonost takvu despotizmu u Hrvatskoj i danas pokazuju mnogi koji se dokopaju vrha u vlasti ili u strankama, dominacije u medijima, pa i u Crkvi. I uvijek računaju na lakoću ucjene i nadzora u maloj, prestrašenoj zemlji u kojoj se moć u bilo kojem području poima kao sredstvo nekoga “ja” koje miče svakoga tko ga ugrožava, a okružuje se poslušnicima s kojima je siguran. U Hrvatskoj se ličnost postaje tako što se ličnosti onemogućuju, marginaliziraju, uklanjaju.
Cilj je da ostane jedno “ja” okruženo onima koji “ja” nemaju. Po tome je Hrvatska danas mnogo više naslijeđe totalitarnih hijerarhija dvadesetoga stoljeća nego izbor najboljega što nacija ima. Na žalost, njezin po mnogima najbolji pisac, čiji je doprinos hrvatskoj kulturi golem, bio je primjer agresivne narcisoidne konstrukcije svoga monumentalnoga “ja” i destrukcije svega što bi ga u tome sprečavalo ili zasjenjivalo.
Ima autora kojima je Krleža odricao svaku vrijednost, a od njega su čitaniji. Tu je osvetu zaslužio.
Komentara 55
Najveći nam je razvoj bio \"pruga\" beograd-bar. To će trajno ostati u nasljedstvu i u službi Hrvatskom narodu.Imamo i u Obrovcu jednu jako naprednu tvornicu.Jesmo se sa limo-strugarom razvili i napredovali za popizdit.
Ako se Tito spominje u Ivkošićevu tekstu, onda se valjda može komentirati njegovo krivotvorenje povijesti! Inače, o Krleži ne znaš mnogo, stoga si jedino sposoban legende izvrtati ruglu i iskrivljavati činjenice. (20.08.2010. u 12:31h Sam Sin Koče Rin je napisao/la:: DŠ-u-------! Neman se namjeru prepirati s tobom jer nemam volje dokazivati s koje strane sunce izlazi...... Ali, čovječe........Što pišeš stvari koje nemaju veze sa temom? Okani se budalaština koje stalno rasipaš bez obzira na temu! Ako ti je Tito u srcu, toliko velik da ti srce puca, idi na kardiologiju............! A one koje si nabrojao su upravo oni što ih Ivkošić opisuje u tekstu, ako bi ti recimo bio Krleža.... Narcisoidnost ti je izgleda urođena boljka gosp. \'\'samozvani mudracu\'\'.) (20.08.2010. u 12:20h Sam Sin Koče Rin je napisao/la: Krleža je bio neosporan talent, istina, ali je bio narcisoidan i samodopadan toliko da je svojim ponašanjem i djelovanjem navlačio neprijatelje na svoj \'\' lik i djelo\'\'. Njegovo \'\'šurovanje\'\' sa Titom je značilo doživotan status najveće zvijezde među književnicima i nedodirljive veličine koja je graničila sa božanstvom. Andrić je, bez obzira na silnu volju JB Tita koji je \'\'drukao\'\' za Krležu, prepoznat u svijetu kao veći genij, što je rezultiralo Nobelom za \'\'Ćupriju\'\' a ne za Baraku 5b ili neko drugo djelo iz Krležinog opusa. Što se pak tiče Ujevića, on je po meni najveći genij stiha u Hrvata. Cesarić, Šimić,Kranjčević,,,,Genijalci također, ali su na žalost živjeli puno kraće pa im je pjesnički opus znatno manji od Ujevićevoga. Kovačić je ipak jedna razina niže od njih, ali je imao nos za pjesništvo, pa je šteta da je platio glavom svoje ideološko usmjerenje.... Uostalom, iz Hrvatskog naroda je iznjedren veliki broj genijalaca pisane riječi, pa je zbog toga Krležina narcisoidnost jedan dokaz više o bahatosti svih onih koji mudruju u sjeni i zaštiti politike računajući da će to vječno trajati. Meni je osobno Krležin stil pisanja bio naporan za čitanje jer je dotični htio biti prepametan, te je svaku rečenicu komplicirao do besvijesti........ A što se tiče njegove ljudskosti, svima nam je poznata.........)
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost premaema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata. Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora. Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve. Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju... Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.