Mjesto je upravo idealno za najbolje komade, razmišljao je Marko sjedajući na veliki zaobljeni kamen na isturenom dijelu obale, ali ribe nikako nije bilo na vidiku. Ispod kamena je rijeka duboka nekoliko metara, tamnozelene je boje i tajanstvena, izgleda kao da skriva još jedan svijet ispod površine. Moglo se tu smjestiti svega i svačega, i čarobnih bića i prekrasnih dvoraca s beskrajnim odajama, ali na površinu nije izlazilo ništa osim treperenja koje je poticalo osjetljivu ljudsku maštu. Nešto niže, s lijeve strane, u Mrežnicu se ulijeva siva voda kanalizacije.
Tu su se pak uvijek skupljale sitne tamne ribice, koje su se u bezglavoj jurnjavi smiješno sudarale i tiskale prema nečem nevidljivom. Malo dalje raslo je grmlje sa crnim, vjerojatno otrovnim bobicama, kroz koje su se mjestimice probijale anemične grančice divljih malina. Za grmlje su ribiči voljeli vezivati limene kante s ulovljenim ribama i tu ih držati do odlaska kući. Kante su se s nasipa doimale respektabilno, pune plijena, iako u njima najčešće nije bilo ničega doli mulja, pokoje žućkaste travčice ili kamenčića. Ipak, pričalo se da je neki Krešo baš na ovom dijelu obale izvlačio nevjerojatne komade, da je čak znao nasumce gurnuti ruku u travnati gustiš za niska vodostaja i zgrabiti bahatu štuku, koja je neoprezno vrebala male ribe. Njemu su, pričalo se, ribe same hrlile na udicu, pa je sigurno i kanta, svezana za grm s otrovnim bobicama, bila puna. Nevolja je jedino u tome što toga Krešu nitko nikada nije vidio, već su ga svi znali samo iz priče. No, Marku je i to bilo dovoljno da povjeruje kako se nalazi na sretnome mjestu i kako će jednoga dana možda i o njemu kolati nekakve legende. Od grmlja s crnim bobicama prema sredini rijeke širio se pojas dubine, u kojoj su se skrivali klenovi. Zabacivši udicu u taj dio, koji je neočekivano završavao oštrim stijenama, Marko se sjetio vremena kad je tu bilo malo kupalište, zapravo hrpa pijeska na koju su susjedi iz obližnjih zgrada dolazili na kupanje. Pijesak je bio mek, sitan i polako je uvodio u sve dublju vodu. U plićaku su se kupala mala djeca, a odrasli su plivali do oštrih podvodnih stijena i onda se na njima odmarali. Tada, davnih 60-ih, Marku je bio jedini cilj preplivati dubinu i slavodobitno sjesti na svijetlosmeđe stijene. Dugo je i pomno planirao taj svečani trenutak. Želio je da se tada nitko ne brčka u vodi, kako ne bi odvlačio pozornost od njega. I pazio je da nitko od ribiča ne stane između grma i kamena te mu dobaci nešto podrugljivo. Dakako, dan treba biti sunčan, a voda topla.
I da se na pješčanoj plaži nađu svi važni ljudi iz susjedstva: Biserka i njezin brat Danko, gospođa Marija, Ljiljana, Igor, Marina, Vesna i Andrea. Po mogućnosti i nastavnik tjelesnog odgoja Borovac, ali nije uvjet. Bitni su Biserka, Danko, gospođa Marija, Ljiljana, Igor, Marina, Vesna i Andrea. Njima će mahnuti i reći da nije nikakav kunst preplivati mračnu dubinu i uhvatiti se za spasonosne stijene. Štoviše, reći će da je već sto puta prije toga bio na stijenama, ali da ovo preplivavanje ima posebno značenje. I onda će nešto zapjevati, možda onu prostu pjesmicu koju je naučio od ujaka Emila. Svi će se smijati i pothvat će ispasti uistinu velik, nezaboravan. Za novine, za radio, za televiziju. No, kad su se naposljetku poklopile sve okolnosti, a on teškom mukom doplivao do svijetlosmeđeg cilja, ljudi s pješčane plaže odjednom su se zaokupili nečim drugim, počeli su pričati kako je negdje kraj Karlovca upravo otvoren fenomenalan disko. A u disku ima svega: odlične glazbe, posebnih pića i puno poznatih ljudi. Marko, međutim, nije smio tako kasno izlaziti, nego je navečer s ocem slagao poštanske marke u debele albume. Bio je jedinac i roditelji su se bojali da ga sumnjiva noćna društva ne pokvare. Zato ga je otac svake večeri učio nekoj korisnoj vještini, a za albume s markama je govorio da će jednoga dana postati njegovi i da će ih moći dobro prodati, ako mu slučajno zatreba novac. No, vjerojatno ipak neće doći u tu situaciju, jer je jako dobar dečko i uvijek će više zarađivati negoli trošiti.
Diskoklub je ubrzo zatvoren, pa Marko i nije odveć žalio što se tamo ne zabavlja s poznatim ljudima. Ipak je bilo zanimljivije ono što se događalo na Mrežnici: jednoga dana su Vlatko i on u oštrim podvodnim stijenama našli dio njemačke strojnice iz Drugog svjetskog rata. U prvom se času činilo da je riječ tek o čudno oblikovanom komadu sadrene barijere, no poslije, kad su se malo pažljivije zagledali, shvatili su da je to dio oružja, obrastao nekakvom mekanom sluzi i šarenim pužićima. O nalazu su obavijestili Lončara, nastavnika zemljopisa, koji je odmah nazvao miliciju i rekao da su njegovi učenici našli u rijeci oružje. Marko je pomislio kako će vijest o komadu njemačke strojnice izaći na naslovnoj stranici Večernjeg lista" i kako će ga konačno svi susjedi vidjeti na mjestu gdje se odmaraju vješti plivači s male plaže. Načelnik milicijske stanice poslao je dežurnog inspektora na teren, a mjesne novine su drugi dan objavile vijest da je u Mrežnici pronađeno oružje iz Drugog svjetskog rata te sliku nastavnika Lončara s komadom njemačke strojnice. Vlatko i Marko uopće nisu spomenuti. Tako je ispalo da se ni ovo nije dogodilo. Odnosno, da se dogodilo nekom drugom.
Sljedećeg ljeta Marko je na tom istome mjestu našao kantu za ribe, koju je napravio neki majstor u obližnjoj tvornici. Ribiči s obale divili su se gotovo umjetnički oblikovanoj ručki i skladno utisnutim rupicama na poklopcu. Rekli su da su te kante vječne, kao i umjetnost, kao i ljudski duh, ideje. Mnogi su majstori puštali metalne kante niz brzac, jer se iz tvornice nisu smjele iznositi nikakve stvari, i svaka je bila malo remek-djelo vještih ruku. Ova, međutim, koju je našao Marko, kao da je bila nešto posebno, nestvarno. Jedan je ribič čak predložio da se izloži na smotri vrhunskih obrtničkih proizvoda u Zagrebu, jer takvih majstora kao ovdje sigurno nema nigdje na svijetu. Marko je pomislio kako u životu ne postoji ništa ljepše nego biti majstor i iz tvornice puštati nevjerojatne kante niz vodu pa onda šetati uz obalu, biti netko drugi, s rukama na leđima, i gledati kako zaljubljenici u rijeku s ushitom otkrivaju njegove umjetničke radove. Je l grize? iznenada mu se u razmišljanje urezao nepoznati muški glas.
Marko se okrenuo. Na povišenom dijelu nasipa stajao je postariji gospodin i bezazleno se smješkao. Marko nije ništa odgovorio. Možda mu se samo učinilo da je nepoznati čovjek nešto rekao. Kao što mu se nebrojeno puta prije toga učinilo da netko nešto govori, da ga hvali. No, nepoznati je ponovio pitanje, i pritom je dodao još dvije riječi: Hej, majstore, grize li štogod? Da, čovjek se doista oglasio, no Marko je odlučio odšutjeti. Pomislio je da bi radoznali šetač odnekud mogao izvući ribički pribor, zabaciti udicu, uloviti veliki komad iz tajanstvene tamnozelene dubine i onda se negdje slikati s trofejem, kao onaj učitelj Lončar s komadom njemačke strojnice. To bi mu odnijelo još jedan san o sreći. Jer, tvornica je nedavno propala i više ne postoji mjesto iz kojeg bi, poput svojih prethodnika iz ribičkih legendi, slao majstorski izrađene kante po vodi s nadom da će ih netko primijetiti i uzeti kao svoj trofej. Svi primjerci koje je napravio i spremio za svečano puštanje niz rijeku ostali su zarobljeni u radionici, koju je, pored ostalog, pogodio i grom. Srećom, kod kuće je još uvijek čuvao člančić nekog zanesenog žurnalista iz mjesnih novina, priču koja je slavila mrežničke ribiče kao posljednje romantičare tehnološki zasićenog doba, pjesnike tihog prolaženja. Bila je to priča bez naslova i konkretnih ljudi, ali su njeni sugestivni reci dočaravali ono što je on cijeli život pratio u tamnozelenim dubinama: nevidljive svjetove. Neke neuhvatljive ljude, životinje, stvari. Smisao svega postojećeg. Bilo je mirno. Tek su se dvije divlje patke polako vukle uzvodno uz grmlje s otrovnim bobicama. Marku se činilo da mu se smiju. Ne zato što su mu rastjerale sve ribe. Ne. Pa mogao je on baciti kamenčić u vodu i njih natjerati u bijeg. Jer, patke se nisu smijale ribama nego baš njemu.
Nepoznati šetač na povišenom dijelu nasipa nije se micao. Štoviše, odmah je spazio patke i rekao kako su životinje zbilja interesantne: ne znaju govoriti, ali se preciznije izražavaju od ljudi.
