Na svečanom otvaranju Doma natiskalo se podosta ljudi. Svi su visoki gosti bili domaćinski zbrinuti u dubok hlad tog velebnog objekta, za razliku od običnog puka koji se, radoznao i dokon, u puklo podne naguravao po nesnosnom suncu. Otočani su htjeli vidjeti tko im je sve stigao i trebalo ih je razumjeti, no govori uzvanika ih nisu nešto posebno zanimali. Naslušali su se oni svega i svačega i nisu bili od velike vjere jer su znali da će već sutra taj isti dom opet biti zatvoren. Naime, bio je još uvijek neopremljen. Tješila ih je jedino realna mogućnost da ga još koji put svečano otvore, samo ako se tko toga dosjeti i bude li mu u interesu. Pa što ako se to i dogodi, zar je sramota činiti dobro? Jer tek kada važni gosti dođu, svi ispužu van iz hlada svojih poluzatvorenih škura kao puževi iz kućica, privučeni radoznalošću. A na koncu još zasvira glazba i bude veselo da je milina.
U svečanoj napetost pred sami početak događanja, nitko od njih se nije sjetio cirkusa s pedesetogodišnjim palmama koje je trebalo iščupati i premjestiti da bi se zgrada uopće počela graditi. Ljudi su bili odavno zaboravili kako je stari rebambijeni Jaglun vikao po ulici «onih dana»;
– Dico, biste vi sumjali, prisađiju polme koda da su tikve! Glove-tikve, polme-tikve! Puuuu! Razumiš ti mene, koda da su in to tikve ol cetardeset metri!
Tikve, svudar tikve! Paaaa!
Na što su mu ljutito odgovarali;
– Jazik za gubicu! Plakot ćeš ti nami da ti plotimo struju, vodu, da nimoš pinez...
A i oklec ti kal si sve prodo i poždero za dobriga života pok živ spiš u karšil?
Karonjo, doć ćeš ti pitat šolde! Roge ćemo ti dat!
Nitko nije slutio da baš oni najviše strahuju i da jednim okom uvijek gledaju u njih dok igraju balote. Ali kako ljudi znaju da cilj opravdava sredstvo i da za svaku dobru stvar trebaju žrtve, odlučili su ih ipak sada zaboraviti i uživati u ovom ugodnom iščekivanju važna događaja. No uskoro se pokazalo kako ovo ipak nije sasvim obično otvaranje jer se upravo na pozornici među najvišim uzvanicima i u najtušćem hladu pojavila baš ona. Titica!
Svi koji su je prepoznali sa sunčane strane ostali su otvorenih usta. Nekakva slatka jeza prožela je masu. Titica! Na pozornici! I to između ona dva najvažnija?!
Nisu mogli sebi povjerovati pa su po suncu koje ih je bolo u oči do obnevidjelice istezali vratove i škiljili ne bi li je bolje vidjeli. Da li je to bila zaista Ona ili su svi imali ista fantazmagorična priviđenja, u to nitko nije bio više siguran.
Istina, imala je ta sporna spodoba ni mladu, a ni staru žensku glavu i mogla je biti i neka druga. No samo je ova mogla na licu imati onaj karakterističan, blistav i anđeoski osmijeh koji ukazuje da se njen duhovni život odvija negdje drugdje, daleko od svih zemaljskih briga. Ipak, bilo im je nekako nevjerojatno da se Titica usudila jer nisu shvaćali da je ponekad odvažnost sama srž ludosti.
Kako je razvoj situacije bio krajnje obećavajući, narod se uskomešao.
Ma je to moguće?! Je, bogami, eno je! No je na! A nimo ku drugi bit!
Jedino ako i oni nimaju koju takovu pa je uzmu sa sobom za sriću, žustro je komentirao stari Varcina, zaboravivši kako je cijelo vrijeme do sada vikao da ide doma jer mu se spava i da koja im je ovo ura za otvorit Dom, za Divicemarije?!
Titicina je pojava izazvala ekstatični val radoznalosti koji je kao lahor prošao oznojenom svjetinom i došao do njega. Sada je svima bilo neizmjerno drago što su došli nazočiti tako važnom događaju, baš kao pravi građani koji znaju što je red.
A ona ih ni ovaj put nije iznevjerila i ukazala im se u svom sjaju. Obukla je bijelu zvonastu haljinu iz pedesetih godina protkanu svjetlucavim modrim ružama, a sjajna šuštava svila ju je bogato umotala sve do nosa. Izdaleka im se učinila pravom damom plave krvi dok se kočoperila između ljudi u crnim odijelima s markom.
A to što joj se vešta zavila u struku pa je crna postava ružno virila iznad desnog koljena, to zaista nitko nije primjećivao! Titica je ionako imala blistavo lice djeteta koje se taman sprema puhati u svjećice na rođendanskoj torti. Uzvanicima nije bilo nimalo čudno što se neka nepoznata, nasmiješena žena nagurala i stala između njih, suvereno im zauzevši ionako skučen prostor. Malo su ljudi ovdje znali, valjda je žena zakasnila... Ipak, odozdo je masi izgledalo kao da je ona najvažnija osoba, a uglednici tek njeni tjelesni čuvari.
U blaženstvu neznanja svi su se od nje na pozornici obazrivo odmaknuli pola koraka ustranu očekujući trenutak za svoj govor, kako već i priliči u takvim prigodama.
No nekolicinu marljivih i perspektivnih, ali još neprepoznatih otočnih političara na žarkome je suncu ošinula silna studen i gorčina. Bili su ljubomorni na Titicinu trenutačnu izvrsnu poziciju jer su znali da oni ni po pameti, a ni po ludosti nikada, ama baš nikada neće biti tamo gdje je ona sada stajala. I još im sad maše odozgo, sva razdragana, nasmijana...
Ljudi su u nju gledali netremice, otvorenih usta. U grobnoj tišini i umorni od svakodnevice, razmišljali su kako je ta nevoljna žena ipak imala sreće jer joj je dalo na veselje. A mogla je proći puno gore, moglo joj je dati na plač, na tugu...
I postanu zavidni na ludo zadovoljstvo kojim je sjala, a sjala je i kad je bila gladna, žedna ili prezrena...
Nekim je ženama ona čak odlično figurala u svojoj psihodeličnoj opravi, a bili su im silno zgodni i oni do kojih je stajala. Caklila ih je, jadne, vlastitim željama i bila im zrcalo u kojem su se i same množile ludošću nedostižnog.
Drugi su, opet, na suncu mislili: Sad ti radi, kume moj! Živi pošteno i odgovorno! Bori se za cijenu vina, školuj djecu, gradi kuću. Budi umoran, zabrinut i krepaj od rada!
I odjednom postanu toliko ogorčeni na bolnu težinu vlastite pameti da požele zamijeniti svoj križ za njezin. Gledojte ji, figuro koda da je nojpametnija, dobacivali su jedan drugome sve glasnije.
Gorčina se skupom razlije poput ljubomore. Ljudi, zaslijepljeni jarom i vlastitom životnom mukom, užasnuto su gledali kako im vlastiti život bolno treperi pred očima u blještavim ružama njene haljine.
I kao da je čekala upravo taj trenutak krajnje napetosti publike, Titica najednom skoči na čistinu bine, iskoristi zbunjenost govornika i otme mu mikrofon iz ruke. Pažljivo je namještala usne za početak govora, a onda...
Izgledala je tako divno samouvjereno dok je nizala besmislice, da joj se nitko nije usudio prići. Uostalom, svi su mislili da bi to valjda trebao netko drugi učiniti. Uskoro su se užarenim nebom zaglušno valjale njene šuplje riječi zajedno s kuglama podnevnih zvona. Ljudi su samo saginjali glave u nelagodi. Bili su posramljeni, paralizirani dok su se obračunavali; svaki sa svojom Titicom pod kožom.
Pogleda zakovanog za vrhove cipela, čekali su da njene riječi prođu kao što prolaze oluje, plime i vjetrovi, a zatim silno požele natrag onaj divan teret svoje turobne stvarnosti. Kad im se konačno Titica smušeno zahvalila i radosno otišla, otišli su i oni. Nisu čekali kraj otvaranja niti su ih više zanimali uglednici ili presijecanje tamo nekakve vrpce.
Začudo, dok su koračali kućama mislima uprtim u svoje male trpke svjetove, osjećali su se sasvim lagano, čak i preporođeno. Ukratko, bili su ko novi!
Samo bi ih povremeno zaskočila jedna jedina misao. Nisu je se mogli riješiti, kao ni sasvim male, zanemarivo male nelagode. Naime, palo im je na pamet da su bili luđi od Titice, svi koji su je malo prije mirno saslušali. Svi, pa čak i oni! Zaključe u čudu i brzo požure zaboraviti ovo otvaranje. Bit će ionako drugih, boljih...
