ladek je radio u banci, a ja u gradskoj knjižnici. Bili smo poslušni svojim poslodavcima, tu i tamo čak previše slatkorječivi. A možda je tako moralo biti, jer počeli smo sloviti kao pjesnici i pomalo čudaci, da ne kažem duhovne prostitutke za umišljene demokrate. Slatkorječivost bi nam uvijek dobro došla u posrtanju između stvarnosti i snova, između životarenja i vizija. Valjalo nam je pomno osluškivati društvena šaputanja, laskavo prodirati u sebeljubivost političkih dužnosnika. Moj prijatelj bio je u tome puno bolji od mene. Kad bismo odlazili na gablec, on bi nasred drevnog grada Krapine, ispred poprsja dr. Ljudevita Gaja, skidao šešir i na veliko čuđenje slučajnih prolaznika obraćao se slavnom zanesenjaku: „Moje poštovanje, gospon Doktor, kak ste kaj?" Za vrijeme gableca u gostionici Pod starim krovovima nazdravili bismo uz gemištek ili dva slavnom pretku i podsjetili jedan drugoga kako je taj hrvatski velikan u burnim razdobljima svog života bio kovan u zvijezde, ali i ponižavan sve do nepriznavanja i zaborava. Zahvalni što u našem hodu pod zvijezdama dosad nije bilo nekih većih ponižavanja, naručili bismo novu rundu gemišta. Znali smo da je slatkorječivost u oskudnim vremenima isplativija od istine, da su je lokalni političari često primali kao melem na ranu, a zauzvrat nam odobravali izdavanje županijskog časopisa za kulturu, osnivanje udruge zavičajnih pisaca i dodjeljivanje godišnje nagrade za izniman doprinos u promoviranju zavičajne književnosti. Svaki broj časopisa donosio bi zasebne tematske cjeline o pojedinim gradskim ili općinskim sredinama koje bi zauzvrat podmirivale sve troškove, a književna nagrada dodjeljivala se u travnju svake godine. Naravno da se nas dvojica nismo odmah natjecali za nagradu, premda je moj prijatelj imao iza sebe dvije pjesničke zbirke, a ja kratki roman i knjigu eseja. Čekali smo pune tri godine.
– Stari moj, ti imaš dosta objavljenih priča, saberi ih u rukopis, a meni prepusti izdavanje i dodjeljivanje nagrade – potakne me Vladek jednog rujanskog prijepodneva i nastavi s oduševljenjem pričati kako je na nedavno održanom seminaru o razvoju internet-bankarstva upoznao bogatog nakladnika i srodnu dušu.
– Nemaš li ti dogotovljenu treću zbirku pjesama, mogao bi u nju uvrstiti ponajbolje pjesme iz prvih dviju i nagrada ti zacijelo ne bi promakla – uzvratio sam iskreno, ali moj sugovornik bio je prema meni još iskreniji.
– Znam da me suradnički poštuješ i prijateljski voliš, zato me saslušaj i podrži u nakani. Želim da nakladnik prepozna moju nesebičnost, da me prihvati kao savjetnika, a možda i kao honorarnog urednika...
– Razumijem te i podržavam u hvalevrijednoj nakani.
– Hvala ti i nemoj odugovlačiti. Smjesta se prihvati posla.
Srećom, većinu objavljenih priča pohranio sam u svom računalu, tako da sam iz književnih listova i časopisa trebao prepisati samo prve tri, objavljene u predračunalno doba mog spisateljskog dokazivanja. Ravnateljicu gradske knjižnice zamolio sam za lekturu dogotovljenog rukopisa, a najpoznatijeg zavičajnog slikara privolio da pojedine priče obogati izvorno nadahnutim ilustracijama.
Vladek je u međuvremenu dosljedno ostvarivao svoju nakanu. Sprijateljio se s bogatim nakladnikom, zajedno su provodili vikende, prije podne u novoj tiskari unutar krapinske industrijske zone, a poslije podne u staroj vinskoj klijeti na obroncima Strahinjčice. Rukopis mojih priča tiskan je u najluksuznijem izdanju, a svjetlo dana ugledao je u tjednu iza Martinja, nakon krštenja mošta u mlado vino, kojim smo obilno nazdravili glavnom uredniku i prvom naslovu u novopokrenutoj biblioteci Zagorski cvijeci.
Tijekom zimskih mjeseci održali smo nekoliko promocija u narodnim knjižnicama Hrvatskog zagorja. Na svaku od njih urednik i nakladnik obavezno bi pozivali vlasnike lokalnih novina i radiopostaja te po jednog ili dvojicu uglednih kritičara iz Zagreba. Knjiga je kao po loju klizila prema očekivanoj nagradi bez obzira na to što se na nju poskliznuo preprodavač odojaka i teladi, najbogatiji čovjek u krapinskoj okolici. Naime, njega je u jednoj priči prepoznala kći neobazrive piljarice koja je jedva dočekala da može preprodavača javno osramotiti. Na gradskoj tržnici i po susjednim birtijama odmah se počelo širiti došaptavanje o zloglasnom junaku priče koji je javno razotkriven te će napokon dolijati pred lice pravde.
– Stari moj, dodjeljivanje nagrade tvojoj knjizi podiglo je prašinu u gradu. Zbog moćnih svinjogojaca i konjokradica ustrtario se i sam gradonačelnik. I vjerojatno bi negativno utjecao na članove povjerenstva da ga u tome nismo pravovremeno preduhitrili – pohvali mi se Vladek na sam dan predaje pet primjeraka knjige na natječaj.
– Kako misliš preduhitrili?
– I vremenski i politički. Uz roštilj pri vinskoj klijeti uvjerili smo ga da mu se mandat može produljiti ako se drži po strani od onoga u što se ne razumije. Šverceri mu ne mogu sačuvati fotelju, a književnost mu uz fotelju može podignuti spomenik za buduće naraštaje... Malo se nećkao, slijegao ramenima i kimao glavom. Na kraju smo sva trojica složno nazdravila nagradi za tvoju knjigu... Prilikom svečanog dodjeljivanja moramo napuniti festivalsku dvoranu, možda organiziramo i vatromet, ovjenčamo te lovorovim vijencem!
Vladek je bio uvjeren da će peteročlano povjerenstvo za dodjelu nagrade donijeti odluku u skladu s njegovom najavom. I bio je u pravu, odluka je donesena samo s jednim suzdržanim glasom. Te večeri zadržali smo se u klijeti na obroncima Strahinjčice sve do jutarnjih sati dana subotnjeg. Nikome u obitelji nisam spominjao nagradu. Oko pola pet poslije podne drjemuckao sam na kauču u dnevnoj sobi i na preskokce gledao tv-reportažu o Haitiju godinu dana poslije potresa koji je usmrtio tisuće ljudi te razorio gotovo sve što se moglo srušiti. Suosjećanje s unesrećenim stanovništvom dalekih otoka odjednom prekine telefonski poziv. Nazvala me kolegica s posla i pitala jesam li čuo što se dogodilo?
– Gledam reportažu o stradalnicima potresa na Haitima.
– Znači, nisu ti još javili. O Bože, zar baš ja moram biti ta...
– Reci, nije valjda nešto strašnije od potresa?
– Prije petnaestak minuta umro je Vladek, pokoj mu duši...
– Naš Vladek?
– Naš Vladek, da... – zajecala je ženska duša – ... sjedio je za računalom u radnoj sobi... osjetio slabost u trbuhu... potužio se svojoj Jadranki... ali... bilo je prekasno...
Cijelu večer trčkarao sam uokolo i pomagao ucviljenoj obitelji. Noću sam u trenucima grobne tišine između košmarnih prizora isprekidanih snova smišljao rečenice koje ću na komemoraciji izgovoriti mrtvom prijatelju. Osluškivao sam mrtvu tišinu noći i samog sebe prenerazio spoznajom da nemam pravo na nagradu. Dva dana kasnije, poslije održane komemoracije u maloj dvorani pučkog učilišta, predložio sam članovima povjerenstva da ovogodišnju nagradu posmrtno dodijele pokojnom Vladeku za njegov cjelovit književni rad i izniman doprinos u promoviranju zavičajne književnosti.
Zanimljiva,zgodna priča.