Na Badnjak, tijekom prijepodneva, ušli su u snijegom zameteno središte mjesta. Na malom trgu, popločanom starinskim granitnim kockama koje su se po rubovima nazirale ispod utabanog snijega, uzdizao se pet, šest metara uvis, uski crni spomenik, okružen zahrđalom željeznom ogradom sa šiljcima. Trg su okruživale dvije trgovine, mesnica, gostionica, točionica i nekoliko kuća za stanovanje. Tišina, pustoš i praznina tog nepomičnog mjesta bili su nekakav jeziv paravan za ne tako daleku jeku pucnjeva i detonacija koje su se povremeno čule iza njihovih leđa, raspršivale se i dugo nestajale u nebu, parajući smrznuti zrak. To su se još čistile preostale kuće od neprijatelja.
Oprezno, osvrćući se na sve strane, polako su se kretali trgom, koji je zameten snijegom, s tim spomenikom i kockama, izgledao kao centar nekakvog malog vinskog mjesta iz francuskih filmova i serija, kao u „Alo, alo". Kada su došli na sredinu trga, detonacije i pucnjava utihnuli su i oni instinktivno zastadoše da bi bolje osluhnuli. Čisteći neprijateljska uporišta na ulasku u mjesto, ulazeći u svaki objekt i dvorište, koliko toliko zaštićeni, hodali su uz kuće, skrivali se, saginjali ispod prozora, puzali po jarcima, a sada su se našli okruženi kućama, nasred pustopoljine, zasipani snijegom, zaslijepljeni bjelinom. Nadali su se da je za taj dan gotovo i da otpora više neće biti, pa su se malo više razotkrili i podigli glave. No, svejedno, u tom blijedom danjem, magličastom svjetlu i zrnatom snijegu – pršiću što im je upadao u oči, na tom čudnom mjestu, bilo je nečega zloslutnog. Osjećali su da ih iza vrata i prozora tih kuća netko promatra, stišće puške i dahće.
I zaista, dok su neodlučno stajali nasred trga, promišljajući na koju stranu je najbolje krenuti u pregled, u jednoj zelenkastoj kući, s njihove lijeve strane na kojoj se baš nalazio Buba, zapovjednik, nešto zastruže i lupi, kao stolica kada je netko odgurne dok ustaje. Svi klecnuše i pogledi im nervozno zašaraše po toj i po drugim kućama. Najgore su bile ovakve zasjede. Nenadano strada više ljudi nego za tri dana u šumi. Tišina. Buba se polako pridigne, prigušenim zviždukom dozove trojicu ljudi i pokaže na kuću, a ostalima pokretom ruke zapovjedi da legnu.
Razdvojili su se u dvije grupe i u širokom luku uza zidove susjednih kuća počeli prilaziti kući iz koje se začula buka. Buba i Griva prišli su vratima s lijeve strane, a s desne druga dvojica. Vrata su bila samo pritvorena i iznutra se više ništa nije čulo. Buba im pokretima objasni da on ulazi prvi, a onda oni. Udari nogom u vrata i uleti u kuću, čvrsto stišćući pušku, s prstom na obaraču. Kroz otvoren hodnik u drugoj prostoriji na samo dva-tri metra ugleda čovjeka u civilu kako stoji bočno okrenut prema njemu s dignutom lijevom rukom iznad glave i brzo uperi pušku u njega. Iza čovjeka u drugoj prostoriji začuje se buka i strka i on shvati da netko bježi sa stražnje strane kuće. Čovjek ga je gledao širom otvorenih očiju i dašćući zavapio:
– Ne pucaj, ne pucaj!!
Bubi, kojem je prst već prošao prvi škljocaj na obaraču, u djeliću sekunde zaustavi se i pogled mu se sastane s uplašenim pogledom tog čovjeka. Odjednom, čovjek se nekako čudno zanjiše, spusti desno rame i s te strane uz tijelo bljesne nešto od odraza svjetla koje je dopiralo od ulaznih vrata kroz koja su upravo upadali Griva i dvojica suboraca i Buba ispali dva metka u njega, pogodivši ga u prsa i prepone. Čovjek se okrene sučelice prema Bubi i iz desne ruke padne mu puška.
– Majko moja, ubio si me!! – prostenje i dalje stojeći na nogama.
– Iza, iza kuće!!! – vikne Buba suborcima pokazujući lijevom rukom prema stražnjem dijelu kuće i ovi proletješe pokraj njega i pogođenog čovjeka. Približi se čovjeku na dva koraka. Ovaj poput prazne vreće padne na koljena, sjedne i strovali se na leđa. Primakne mu se oprezno, zastane iznad njega i pogleda ga. Držao se za razvaljeni donji dio tijela, žut i krvav, stenjao i širom otvorenih očiju, sivih i sjajnih, razrogačenih od užasa, zurio Bubi ravno u oči. Kao hipnotiziran, Buba ga je ukočeno gledao. Iznenada, čovjek se s mukom pokrene, ispruži krvavu desnu ruku baš prema pušci koja je ležala na podu i Buba ispali u njega još dva metka. Kao da je nevidljiva ruka naglo otrgnula pola lica čovjeku, precizno i užasno, bez pomaka, bez trzaja i grimase. Čak nije bilo ni krvi. Kroz razvaljeni obraz zabijeliše se zubi do ušiju, a desno oko polako mu klizne niz sljepoočnicu. Onim drugim, živim, sjajnim i sivim, dalje je gledao u Bubu. Bio je još živ, disao brzo i plitko, trzajući glavom u ritmu udisaja. Skamenjen, Buba je stajao i gledao ga. Činilo mu se da nikada neće prestati disati. Tih nekoliko trenutaka ništa nije čuo niti osjećao. Napokon, čovjeku glava klone na stranu i disanje prestane. Buba se trzne, prekorači ga i pojuri u drugu prostoriju. Iz dvorišta iza kuće čuli su se isprekidani pojedinačni i rafalni pucnjevi. Bilo je puno dima i barut mu je u jednom trenu ušao u nos i zapekao oči. Otvorivši ih, dolje kraj ograde ugledao je nekoliko tijela porazbacanih po snijegu iz kojih se pušilo i trojicu suboraca pokraj njih.
Okrenuše se i pođoše prema njemu. Čovjek razvaljenog lica ležao je kraj vrata, savijenih koljena, zureći okom koje se sjajilo kao osamljeni, sablasni žižak. Buba ga zaobiđe i već kad je bio na vratima, okrene se i još jednom ga pogleda. Pogleda pušku na podu i krene da je uzme, ali kad je vidio da nema šaržera, da je prazna, odustane. Još jednom pogleda to lice i oko. Ništa, bilo je to potpuno sleđeno truplo, nepomično i zaustavljeno u svojoj kobnoj životnoj pogrešci.
Šuteći izađoše na trg. Pristigli su zaostali suborci koji su očistili kuće na ulazu u mjesto i bilo ih je sada dvadesetak. Buba motorolom javi o događaju, odredi lokaciju, zapovjedi pokret dalje i ljudi se razdvoje na dvije grupe, sa svake strane ulice po jedna, te puno opreznije krenu čistiti jednu po jednu kuću. Do kraja ulice, a time i do kraja samog mjesta nisu naišli ni na koga. Sobe u kućama bile su još tople, prljave, pune čahura, kutija od bombi. Na kraju mjesta pružila se široka njiva pokrivena snijegom, sve do šume na kojih kilometar, dva. Bilo je sivo i mrko zimsko poslijepodne, već se mračilo, snijeg je prestajao padati i tvrdi oblaci počeše se razbijati, nekako neobično i prebrzo, bez sunca među njima. S lijeve strane uz njivu Buba ugleda veliku, modernu i lijepo uređenu kuću s visokim borovima u vrtu i zapovjedi trojici da je provjere, kako bi se tamo smjestili.
Ostali su umorno zasjeli uokolo po snijegu. Prema šumi, u širini ceste, vidjeli su se tragovi bijega neprijatelja. Buba osmotri cijeli krajolik kako bi odredio straže. Na motorolu su mu javljali da se neprijatelj povukao prema šumi, prošao kroz nju, izbio na brda i tamo negdje se utaborio, na pet-šest kilometara od njih. Zapovijed je bila da prenoće u tom mjestu.
Kuća je bila „čista" i topla, s centralnim grijanjem koje je još radilo i imala je sedam, osam soba, dovoljno da se svi smjeste. Buba odredi straže na pedesetak metara od kuće u nekakvom dugačkom jarku koji je očito već bio iskopan za tu svrhu, a ostali otiđoše u kuću. U prizemlju se nalazila ogromna prostorija, kao dnevna soba s velikim drvenim stolom i ciglenom policom duž jedne polovice zida, s buteljama vina u svakoj cigli, sve skupa više nalik na podrum uređen za vinska druženja. Na zidovima su visile pomalo kičaste slike lova i vinograda. Ugodno i toplo. Odložiše oružje i opremu i izvadiše na stol hranu. Očito se kućom koristio netko vrlo važan.
U druge sobe Buba nije želio zalaziti. Uvijek je osjećao nelagodu u tim tuđim prostorima. Znao je da nema izbora, ali svejedno, promišljao je, ovdje je možda živio i netko potpuno nebitan u svemu ovome, možda nečija djeca, starci, domaćice, tko zna tko kome je ovo bio dom. Ali kao i uvijek u takvim prilikama, da ne bi od suvišnog preispitivanja svojih postupaka još dublje tonuo u košmar, odmahnuo je rukom, tjerajući spoznaju o besmislu običnog ljudskog života koji je prisiljen postojati i u ovakvim okolnostima. Odavno je naučio dojmove spremati duboko u nutrinu.
Kada su se raspremili, podložili vatru u podrumu, izmijenjali se u zahodima i sastrugali blato i snijeg s odora, zasjeli su oko stola i načeli Balić koji su pronašli u jednoj cigli, ugodno iznenađeni jer su mislili da ima samo vina. Trebala im je žesta, i te kako im je trebala. Centralno je žarilo punom parom, Balić ubrzavao krv u žilama i polako su dolazili sebi. Sve što su proživjeli toga dana, gušilo se i stenjalo, naguravalo u utrobi, u zajedničkom prešutnom odobravanju uz piće koje im je rastakalo sjećanje na bezbroj bezbolnijih sličica. U zadnja dva dana od kada su na ovom terenu, imali su trojicu mrtvih i dvanaest ranjenih koje su jutros pokupili kamioni. Vjerojatno je i one iz zelene kuće netko već odvezao. Pili su i natapali grč u utrobi koji je nagrižen alkoholom ipak pomalo popuštao.
Bila je Badnja večer i zajedno su se pomolili držeći se za krunice na vratu, nijemo zureći u stol, ovlaš prelazeći površinom duše. Jeli su i pili, praznili polako ciglenu policu. Kako je večer odmicala, razgovori su postajali žustriji, ali i dalje odsutni i sumorni. Adrenalin u krvi nije dopuštao vinu da sasvim preuzme uzde. Soba je bila puna mirisa duhanskog dima, ulja za puške, luka, alkohola, a oni, zbijeni za stolom, umrtvljenih strahova i obzira, oslobođeni svih stega, vjerujući samo svome instinktu i svojim suborcima, nisu marili za posljedice ičega, pa ni smrti, svoje ili tuđe.
Nešto prije ponoći Buba ustane i krene prema izlazu rekavši ostalima da ide zamijeniti nekoga na straži, što je ostale začudilo jer je on ipak bio zapovjednik. Odmahnuo je rukom, rekao da mu je unutra zagušljivo i da mu se piša. Griva krene za njim. Prtili su po snijegu, snažno otpuhujući otrove iz tijela i otrovane misli što su im se nakupile toga dana. Zamijenili su dvojicu na straži i razdvojili se u rovu. Griva se smjestio kojih dvadesetak metara dalje.
Buba popravi daske na stražarskom mjestu, razgrne još malo snijeg s ležaja i sjedne tako da je taman do nosa virio iz rova. Neko vrijeme promatrao je crtu šume na kraju snijega, a onda polako smjestio pušku u krilo, ispružio noge, naslonio glavu na rub kanala i zagledao se u nebo. Bilo je kristalno vedro i bistro. Nebo, kao ogromna svečana kupola treperilo je preplavljeno zvijezdama koje su se činile tako blizu. Kroz tijelo mu kao zloduh prostruji osjećaj nestvarnosti i izgubljenosti u tamnoj i ledenoj pustoši, u titravoj tišini. Iste zvijezde, isto nebo, isti čovjek kao nekad davno kada je bio dijete. Gledao je u te zvijezde kao u živa bića, kao daleku tajnu ledenog sjaja u tmini. Vidio je Pegaza, Oriona, Andromedu, Malog medvjeda, Velikog medvjeda. Primijetio je da dvije sjajne zvijezde na vrhu Malog medvjeda, koje su se izdvajale iz milijuna ostalih, postaju sve veće i bliže. Netremice ih je gledao i čudio se prizoru. Cijela se stvarnost izvitoperila, pogled mu se ukočio i utrnuo. Lebdio je između istine i priviđenja. Dvije zvijezde i dalje su se približavale, rasle i postajale žive, tako poznate, kao dio nečijeg lica. Bile su sjajne i sive, dva treperava oka, oko kojih se slijevala žuta magla, kao umorne crte lica koje je dobro poznavao. Gledalo ga je tužno, mirno, sivim sjajem, bez osude. Osjetio je čudan nemir što ih vidi zdrave i otvorene, kako kolutaju i dišu, pružio je ruku, odvojio se od ležaja – i naglo se trgnuo! U izmaglici je okretao glavu, tražeći objašnjenje odakle sve to. Počeo se moliti.
Pred kraj molitve iz daljine je začuo zvona. Još više zbunjen i uznemiren, naglo se uspravio i zagledao u bijelu pustoš. Stresao se kao da tjera zimu i san od sebe, napetih čula očekujući s neba ili iz te šutljive bijeline nešto, ne znajući što. Duboko udišući ledeni zrak, bistrio mu se um i polako je shvaćao da su to zvona iz malog Grivina radija. Uza zvona začulo se pjevanje zbora iz crkve, prijenos polnoćke iz Katedrale. Došao je Božić.
Okrene se i popravi ležaj, namjesti opet kao prije i zagleda u zvijezde. U hladnoj, mirnoj božićnoj noći usred ničega, kroz ledeni zrak dopirala je njegova najdraža božićna pjesma: Tiha noć, sveta noć!
Bravo Vlado :))) samo tako nastavi :)