Prašuma. I negdje duboko u toj neprohodnosti koju je savršeno dizajnirala i realizirala majka priroda nalazi se objekt. Riječ je o La Maci, odnosno zatvoru koji je toliko izvan ovog svijeta i u kojem ne vrijede nijedna druga pravila osim onih koja su zatvorenici sami postavili, da je zapravo ta prašuma u kojoj je lako biti zaboravljen najprirodnije okruženje koje mogu imati.
Dok La Macu gledamo iz ptičje perspektive, čitamo i svojevrsno upozorenje da je tu prvo i osnovno pravilo da se, u trenutku kada postane slab i nemoćan za vladavinu, dangaro, odnosno vođa zatvora, mora ubiti. Kada se pak upoznamo s interijerom La Mace i ljudima koji čine njezin kolektiv, a među kojima su i sitni džeparoši i teški, okorjeli višestruki prijestupnici, u najmanju ruku očekujemo sočan i tipičan zatvorski triler u kojem čak i ne mora nužno biti puno nasilja, ali se svakako očekuje surovost i određena psihološka napetost. Međutim, “Noć kraljeva” daleko je drukčija od svih zatvorskih filmova dosad. Tu nema inteligentnih i snalažljivih planova bijega kao u “Iskupljenju u Shawshanku” ili “Bijegu iz Alcatraza”, a nema ni izrazito emotivnih scena u kojima gledatelj postaje najgrleniji i najvatreniji navijač za istinu i pravdu koja će pokazati kako su protagonisti nevini, kao što je to slučaj u “Zelenoj milji” ili “U ime oca”.
“Noć kraljeva” spaja se s elementima bajke zbog kojih film postaje implicitan hommage priči i pričanju. Poprilično andrićevski, ovdje (p)ostaje jasno kako “pripovedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku”. Naime, nakon što mladić dođe u La Macu, dangaro Crnobradi proglasi ga Romanom, odnosno osobom kojoj je jedini zadatak pričanje priča, i to u noći crvenog Mjeseca. Iako to zvuči poprilično bezazleno, Romana u tajnosti jedan zatvorenik upozorava da će biti ubijen ako njegova priča završi prije zore. O pritisku pak koji je stavljen na mladića nema potrebe puno ni govoriti. Za priču sasvim spontano odabire onu o mitskoj legendi kralju Zami: kako je rođen, kako je živio, kako je ubijen, što je radio… Dok pratimo Romanovu transformaciju iz kukuljice plahog, uplašenog i neelokventnog mladića u samouvjerenog pripovjedača koji ima moć druge zatvorenike natjerati na gotovo hipnotizirano slušanje, pratimo i crtice iz povijesti Obale Bjelokosti. Pratimo sveprisutno nasilje koje je, čini se, u većem postotku izvan La Mace; pratimo i siromaštvo koje je možda i najskliskija padina koja vodi u delinkventnost, a kasnije i u prijestupništvo. Iako nije uvijek najlakše biti “na ti” s narativnom linijom u “Noći kraljeva”, i to zbog skokova čas u povijest, čas u fantastične dijelove Romanove priče, čas u sobe zatvorenika koji ne sudjeluju u noći crvenog Mjeseca, čas u ispunjenje prvog zakona La Mace, sve postaje lakše onog trenutka kada gledatelj odluči potpuno se prepustiti, ne samo Romanovoj priči, nego i priči redatelja Philippea Lacotea.
U Lacoteovoj zatvorskoj priči (baš kao i u Romanovoj) eklektika je vrlo važan element koja “Noć kraljeva” čini jednom možda ne pretjerano pitkom, ali svakako zanimljivom, neobičnom i očaravajućom fuzijom zatvorskog filma i suvremenog komada eksperimentalnog kazališta u kojem pokreti i spontana pjevanja, zbog kojih svi zatvorenici postaju glumci u Romanovoj priči, kao da su uloge za sebe.
