Autofikcija je čarobna riječ koja je obilježila književnu produkciju ne samo prošle 2022. godine, nego i proteklih godina, pa i desetljeća, i to kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Kao (ne)željena popudbina sada već proskribiranog, ali još uvijek kurentnog postmodernizma, nametnula se kao književna podvrsta koju podjednako vole i nakladnici (jer im donosi novac i prestiž) i autori (jer im osigurava čitatelje, a sve češće i nagrade, i to čak i one najunosnije poput Nobelove). Najsvežiji nepobitni primjer za posljednji zaključak recentna je dodjela Nobelove nagrade za književnost francuskoj autorici Annie Ernaux (prvoj Francuskinji koja je dobila književnog Nobela), koja se u svom literarnom opusu intenzivno i minuciozno bavi vlastitom i obiteljskom biografijom. "Gotovo nikada nisam pisala čistu fikciju", izjavljivala je ne tako davno nova nobelovka čije uglavnom kratke prozne knjige kritičari ocjenjuju kao kombinaciju autobiografije, fikcije, povijesti i sociologije. Naravno, s takvom književnom praksom Annie Ernaux zapravo nije originalna nego nastavlja bogatu tradiciju francuske ispovjedne i autobiografske proze koja nas odvodi daleko u književnu povijest. Ali, u svom autobiografizmu koji svakako ima društvenu težinu Annie Ernaux je više nego dosljedna i gotovo fanatična. Autobigrafsko je svakako i opsežno šestoknjižje norveške literarne zvijezde Karla Ovea Knausgårda "Moja borba" koje ga je lansiralo među najprodavanije autore svih vremena u rodnoj Norveškoj u kojoj dio intelektualne javnost ipak zazire od takvog ispovjednog načina pisanja. Kada sam nedavno bio u najvećoj biblioteci u Oslu, prema Knausgårdu su bili prilično rezervirani, pa sam stekao dojam da ga ne smatraju "ozbiljnim", nego samo uspješnim književnikom.
Svoj literarni odgovor na "Moju borbu" dala je i bivša Knausgårdova supruga, švedska autorica Linda Boström Knausgård, koja je jedan od glavnih likova tog romanesknog niza, uz zajedničku djecu. No, njezino autobiografsko "Oktobarsko dijete" se po broju prodanih primjeraka i prijevoda nije približilo "Mojoj borbi". A da Knausgård, koji sada već ima novi (treći) brak sa svojom britanskom nakladnicom, ne želi odustati od očito unosnog i propulzivnog literarnog autofikcijskog recepta, dokazuje i prva knjiga "Jutarnja zvijezda" iz najavljenog petoknjižja koja po sadržaju i likovima jako podsjeća na atmosferu i radnju "Moje borbe". I jedan od najvećih literarnih europskih hitova u posljednje dvije godine, distopijski roman "Vremensko utočište" bugarskog svestranog pisca Georgija Gospodinova ima i podosta nimalo skrivenih autobiografskih referenci. I u tom je romanu koji je, na žalost, imao i proročku dimenziju, prisutan amblematski lik Gaustina s kojim autor očito ima neraščišćene račune iz prošlosti. Što se hrvatske literature tiče, autobiografski elementi iznimno su prisutni u knjigama sada već pokojne Irene Vrkljan i Daše Drndić, Slavenke Drakulić (koja je u toj književnoj podvrsti prisutna još iz vremena Jugoslavije), ali i Julijane Matanović (čija knjiga "Zašto sam vam lagala" ima sedamnaest izdanja). Tu su i romani Maše Kolanović, Tatjane Gromače, Ivane Bodrožić, Božice Brkan, Marine Šuh Puhlovski, Vedrane Rudan..., a među recentnim autoricama koje su se raspisale o svom životu svakako su i Nora Verde, Marija Andrijašević, Lora Tomaš, Tisja Kljaković Braić...
Da ne ispadne da autofikcijski diskurs u nas imaju samo književnice, treba napomenuti da su među piscima koji često i literarno koriste i vlastitu biografiju i klasik Goran Tribuson (Pavla Pavličića preskačem jer je on oprezan kada se radi o autobiografizmu u romanima), ali i Ivan Aralica (odličan roman "Život sa sjenama"). O sebi su s više ili manje distance pisali i Milko Valent, Zoran Žmirić, Ivica Prtenjača, Đorđe Matić, Damir Karakaš, Edo Popović, Alojz Majetić, Zoran Ferić... No, u posljednje vrijeme sve više hrvatskih autora (i autorica) želi maskirati autofikciju u romane u kojima pišu o vlastitim iskustvima, ali pri tome pokušavaju zamaskirati svoj i identitet svojih partnera i partnerica. Imena i mjesta radnje su plod fikcije, ali je ta fikcija često odraz stvarnih događaja, što ponekad zna dovesti i do pravih malih literarnih obračuna u kojima prozvani partner (ili partnerica) odgovara novom knjigom, kao kod para Knausgård-Boström. A takve cvebice, premda umotane u beletrističko ruho, dodatni su poticaj za čitanje knjiga u vremenu u kojem nam se ponekad čini da je već sve važno odavno napisano.
