Kolekcionar Marinko Sudac dugi je niz godina prisutan na umjetničkoj sceni izložbama i aktivnostima putem kojih predstavlja svoju kolekciju avangardne umjetnosti. U posljednje vrijeme zaokupljen je projektom koji je nazvao “Umjetnik na odmoru”, a kojim nastoji unijeti nove standarde spajanjem naoko nespojivog – umjetnosti i turizma. Rezultat je to njegova specifičnog odnosa koji je vremenom izgradio s brojnim umjetnicima, kritičarima, kustosima i teoretičarima. U dva ljetna mjeseca u hotelskom kompleksu Valamar u Poreču izmjenjivala su se istaknuta imena avangarde, od ruskih provokatora do pionira Fluxusa koji su svojim boravkom pokazali da se umjetnici zapravo nikada ne odmaraju. Za sobom su, naime, ostavili brojne radove koje Sudac uskoro namjerava pokazati na velikoj izložbi koja će se održati krajem mjeseca u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
– Ja sam po prirodi radoholičar, a za većinu ljudi ljetni je odmor dio godine koji uvelike utječe na ostatak života i rada u godini. Želio sam stvoriti okolnosti u kojima mogu surađivati s umjetnicima koje poznajem već niz godina, a istodobno biti relaksiran i nevezan uz rutinu svakodnevnog posla. Iskustvo drugog po redu “Umjetnika na odmoru” pokazuje da su i sami umjetnici prepoznali kontekst kombiniranog odmora i rada kao poticaj za stvaranje. Projekt “Umjetnik na odmoru” integralni je dio aktivnosti Muzeja avangarde, Instituta za istraživanje avangarde i Kolekcije. Dakle, projekt je alat zamišljen u svrhu povezivanja svih planiranih aktivnosti koje se poduzimaju zato da se aspekte povijesnih avangardi približi javnosti na neposredan način, izvan muzejsko-galerijskog konteksta. Prvi projekt održan 2012. godine u Novom Vinodolskom pokazao se kao važno iskustvo povezivanja umjetnika iz regije koji svoje umjetničke ideologije grade na platformama naslijeđa avangardnih pokreta iz povijesti.
Ovogodišnji projekt održava se u atraktivnim prostorima Valamar Cluba Tamaris u Lanterni kraj Poreča. Valamar je kao najveći hotelski lanac u Hrvatskoj prihvativši ovaj projekt iskazao najviši stupanj društvene odgovornosti upravo stoga jer je u skladu s europskim i svjetskim trendom prepoznao vrijednost ulaganja u vrijednosti suvremene kulture. Uostalom i sama europska deklaracija o društvenoj odgovornosti promiče upravo navedene vrijednosti pa je Valamar tu pozicionirao u nas dosad nepoznate standarde u percepciji novog kulturnog turizma. Istra, koja je od početka devedesetih nametnula novi model promišljanja modernog turizma, osvojit će putem ovog projekta neka inovativna područja.
Ovogodišnji projekt bliži se kraju. Koji su vam dojmovi?
Projekt će biti završen izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu koja se otvara sutra, 30. kolovoza, a nakon toga, tijekom ove godine, objavljivanjem knjige koja će uputiti na bitne aspekte kreativnog druženja umjetnika u Istri. Knjiga će sagledati umjetničke ideologije sudionika kroz intervjue i objavit će tekstove povjesničara umjetnosti koji su sudjelovali u projektu. Dojmovi ovogodišnjeg projekta impresivni su, posebno u onom djelu koji nismo očekivali, a to je permanentna aktivnost umjetnika, iako su na odmoru. Oni su svakodnevno radili na nekoj vrsti reciklaže nevidljivih stvari u svom okruženju, upućujući na kontekst Istre, fenomen turizma, odmora, slobode, multikulturalnosti i to sve autorski autentično, iznenađujuće i neočekivano. Moglo bi se reći da su takvi umjetnici neophodni kao mjerilo pozitivnih energija u svakodnevnom životu. Osim toga, spoj umjetnika iz Rusije i umjetnika iz Hrvatske fenomenalno je iskustvo koje prinosi novom iščitavanju naslijeđa povijesnih avangardi.
Što ćete pokazati na izložbi u MSU?
Izložba je zamišljena kao skup dokumentarnog materijala sa samog projekta, ali i novih radova. Svaki je umjetnik uspio na vrlo direktan način prilagoditi svoju ideologiju kontekstu za rad koji je zatekao, tako da će publika u Zagrebu moći vidjeti radove Olega Kulika, koji je već desetak godina svjetska zvijezda čije su izložbe u najvećim svjetskim muzejima, a sam njegov sedmodnevni boravak u Hrvatskoj je fenomen. Osim toga fascinantan je osjećaj raditi s američkim umjetnikom Benom Pattersonom, koji je važan dio povijesti suvremene umjetnosti kao jedan od najznačajnijih predstavnika i osnivača pokreta Fluxus. Zatim Plavi nosovi, dvoje umjetnika koji su kultni u svjetskim razmjerima.
Važno je reći da će na izložbi biti izložen i rad Živka Grozdanića, prema mojem mišljenju, najzanimljivijeg umjetnika iz Srbije koji je osam godina vodio Muzej savremene umetnosti u Novom Sadu, a čiji rad “Made in China” na vrlo izravan način upozorava na dramatične promjene u shvaćanju funkcije umjetnika u demokratizaciji društva. Bit će predstavljen i rad Željka Kipkea koji upozorava na rizike tranzicije hrvatskog društva k Europskoj uniji, posebno s aspekta skepse prema nepoznatom. Umjetnici su kroz platformu projekta stvorili radove koji se kritički odnose prema aktualnoj stvarnosti, a posve u duhu povijesne avangarde. Mislim da će izložba u MSU to jasno pokazati, a tekstovi teoretičara Ješe Denegrija, Petra Čukovića, Feđe Vukića i Branka Franceschija to obrazlažu. Važno je reći i to da je u Poreču u sklopu projekta bila postavljena jednodnevna izložba u Villi Polesini pod nazivom “Tranzicija” – Josip Vaništa, Oleg Kulik i Plavi nosovi, a koja će se u puno većem opsegu predstaviti u muzeju Ludwig u Budimpešti u studenom ove godine.
Dugo se godina bavite kolekcionarstvom. Koji su vaši današnji interesi u odnosu na početke?
Danas, nakon dvadesetak godina prikupljanja jedne umjetnosti koja je u širim, čak i stručnim krugovima bila nevidljiva i skrivena, mogu reći da sam svjestan da su ideje, ali i ideologija kolekcije postali važan aspekt kulture cijele regije. Osnovna ideja prikupljanja i afirmacije kolekcije danas je moja obveza i interes, instinkt koji sam imao kada sam se upustio u ovaj projekt. Sada je ona svakodnevica i moj način života, ponekad imam osjećaj da sam izgubio svoj identitet i kako živim identitet umjetnika iz kolekcije. Uspio sam ući u živote umjetnika koji nisu više živi, ali i onih s kojima svakodnevno komuniciram. Moj je interes da ovo iskustvo prenesem javnosti.
Vaš veliki san, smjestiti kolekciju u muzej, za sada je neostvaren, unatoč naporima. Jeste li odustali?
Nisam odustao, naprotiv, shvatio sam da to više nije moje osobno pitanje, to je sad obveza svih koji surađuju u ovom projektu stvaranja kolekcije, da nastavimo put prema nekom fizičkom mjestu, arhitektonskom objektu koji će biti sjedište kolekcije. Kolekcija se sada nalazi u najvažnijoj fazi razvijanja i zgrada je neophodna da bi se na muzeološki i stručan način nastavilo istraživanje naslijeđa u kontekstu današnjih kustoskih praksi, a napomenut ću da je to rad na proučavanju fenomena avangardnih pokreta u kontekstima kulture, politike i znanosti. Da bi se svi ovi segmenti kolekcije sagledali, neophodno je imati fizički prostor. U tom kontekstu uskoro će biti predstavljena platforma za novi muzej avangarde, odnosno izrađena studija arhitektonskih i urbanističkih uvjeta za muzej pod čijim krovom će se nalaziti kolekcija, stalni postav, prostor za permanentne izložbe, Institut za istraživanje avangarde, radne prostorije za kustose i goste te svi sadržaji usklađeni s muzeološkim standardima. Ovaj je projekt moja obveza i siguran sam da će ga društvo prepoznati.
Kako i gdje vidite svoju kolekciju u budućnosti?
Sudbina kolekcije određena je njezinom kvalitetom i materijalom, a njezina je budućnost izvjesna samo kroz rad budućeg muzeja, dakle potrebno joj je osigurati prisutnost i svakodnevnu vidljivost. Svi projekti koji budu išli u budućnosti odnosit će se na afirmaciju kolekcije, ne kao brojčani iznos nekih predmeta, nego kroz afirmaciju njezina povijesnog materijala i njezine ideologije koja su procijenili povjesničari umjetnosti kao kolekciju nulte vrijednosti. Osim toga, kolekcija se širi i nadopunjuje novim sadržajima, posebno dokumentacijom umjetnika i arhivskom građom, jer moja je osnovna ideja da se uputi na taj fenomen teorijske podloge i naobrazbe umjetnika koji su stvarali ta djela. Kolekcija nije samo skup umjetničkih djela nego i koncepata, tekstova, dokumenata koji imaju isti status. Zato je neophodno da se kolekcija širi i nastavi prikupljanje suvremene umjetnosti koja je refleksija avangardnog naslijeđa.
Koliko umjetničkih djela uopće posjedujete, gdje ih čuvate i koja je njihova vrijednost?
Kolekcija je podijeljena na nekoliko cjelina i ja je ne vodim kao “umjetnička djela i ostali materijal”, nego je u cjelini tretiram na isti način, kao DNK povijesti. U tom kontekstu ona ima golem broj muzeoloških jedinica podijeljenih u pojedine segmente prema zemljama, umjetnicima i pojavama od 1914. do treće avangarde ranih sedamdesetih. Kolekcija se čuva prema muzeološkim standardima, a prema istim je tim standardima neprocjenjiva.
Kažu da je kolekcionarstvo velika strast. Što vas je odvelo u te vode?
Govoriti o strasti skupljanja suvišno je, nisam sklon poetiziranju svog dosadašnjeg angažmana, naprotiv, zaokupljen sam idejom razumijevanja jednog vrlo kompleksnog povijesnog fenomena koji je danas posebno aktualan i zanimljiv kada su neke od ideja avangarde postale svakodnevica, prije svega mislim na univerzalnost i komunikaciju. Biti skupljač takvog materijala podrazumijeva svakodnevni rad s puno povijesnih osobnosti, razumijevanje njihovih strategija i na kraju suglasnost da se njihov rad nađe u kolekciji. Mislim da je to privilegija koja me tjera da se osjećam ispunjeno.
U svijetu su kolekcionari postali važan dio umjetničke scene. Koliko je to realno u hrvatskim okvirima?
Kolekcionarstvo u svijetu danas je pitanje društvene odgovornosti i borbe za identitete, mnogi kolekcionari imaju privilegije koje im osigurava zajednica. Oni kreiraju scenu i granica između privatnih kolekcionara i državnih muzeja izbrisana je, oni rade zajedno i kao takav spoj jačaju zajednicu. U hrvatskim okvirima ima diskretnih pomaka, prije svega kod nekih kolekcionara koji su profilirali kolekcije u estetskom smislu. Prepreke na koje nailazim nisu bitno utjecale na moj način formiranja kolekcije, ali u budućnosti je neophodno napraviti strategiju u kojoj bi država prepoznala važnost uložene energije i smisao očuvanja produkcije ovakve vrste umjetnosti.
S mnogim umjetnicima ostvarili ste poseban, pa čak i prijateljski odnos. Koga biste istaknuli u tome smislu?
Poseban je osjećaj i svojevrsna privilegija družiti se s ljudima s kojima dijeliš povijest, upoznaješ njihove živote, karaktere, privatnost, obitelji. No, upravo nas je privatno povezala zajednička strast prema umjetnosti.
Na koje ste radove iz svoje kolekcije naročito ponosni?
Ne bih mogao istaknuti bilo koji rad, predmet ili dokument, ali ponosan sam na činjenicu da sam sve te radove pronašao, naučio nešto o njima i dobio suglasnost da budu u kolekciji.
>> Marinko Sudac: Ova izložba je kao da sam dobio Oscara
Ti ekspert a nemas nijedne moje slike