Kolektiv BADco. nedavno je u Zagrebu proslavio deset godina umjetničkog rada, tijekom kojih su izgradili respektabilnu međunarodnu karijeru. Jučer je u Ministarstvu kulture objavljeno da će BADco. u lipnju predstavljati Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu.
Što pripremate za Venecijanski bijenale i kakve reakcije očekujete?
U sklopu hrvatskog sudjelovanju na Venecijanskom bijenalu BADco. će postaviti instalaciju i intervenciju radnog naslova "Odgovornost za sliku". Riječ je o prvom segmentu višedijelnog umjetničkog i istraživačkog rada koji planiramo zaključiti premijerom predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih početkom 2012. godine. Središnja preokupacija rada je pitanje posredovane odgovornosti prema društvenoj zbilji kojoj svjedočimo kroza slike i različitim mogućnostima gledanja. Budući da mali hrvatski paviljon i šestomjesečno trajanje smotre ne dopuštaju da sudjelujemo predstavom, venecijanski će postav biti teatar drugim sredstvima u čijem će središtu biti posjetitelj. Ne u ulozi izvođača, već kao onaj koji će se zateći u poziciji povišene svijesti o vlastitom gledanju. Zahvalni smo kustoskom kolektivu WHW-a na izazovu da predstavimo svoj rad uz rad Tomislava Gotovca, u čijem umjetničkom djelovanju nalazimo programatske sličnosti našem, pogotovo u inzistiranju na kontinuitetu između čina gledanja i čina stvaranja. Iz tog povjerenja u gledanje i drukčije gledanje nadamo se da ćemo uspjeti napraviti postav u kojem će publika prepoznati mogućnost svog angažmana.
Već 10 godina egzistirate na nezavisnoj sceni. Koliko je položaj "nezavisnoga" u Hrvatskoj demotivirajući faktor?
Nezavidan položaj "nezavisnog", izvaninstitucionalnog, eksperimentalnog i društveno angažiranog stvaralaštva posljedica je stručne nesposobnosti i samoskrivljene nemoći kulturno-političkog sustava da prepozna i podupire ono što je razvojno u kulturnom životu. Sustav kojim dominiraju velike kulturne ustanove bez potrebe da opravdaju svoju veličinu kulturno-umjetničkom kvalitetom već desetljećima se ne mijenja. Dok velike ustanove raspolažu enormnim resursima i ljudskim kapacitetima, mi svoju "slobodu" plaćamo socijalnom nesigurnošću, redovitim tegljenjem tehnike, čišćenjem poda pred izvedbu i sličnim sitnim privilegijama. Nije izgledno da će se sustav u globalu mijenjati, stoga hitno treba uvesti minimalne mjere koje bi osigurale stabilan rad i razvoj nezavisnima, kao što su višegodišnje financiranje, veća programska sredstva, adekvatno opremljeni prostori za produkciju i prezentaciju...
Nedavno ste završili svoj slavljenički projekt 10x10x10. Namjeravali ste održati predstave u 10 različitih izvedbenih prostora. Kako je to na kraju završilo? Što to govori o otvorenosti naših institucija?
Namjeravali smo igrati u deset gradskih kazališta. Igrali smo na kraju u prostorima koji su uvijek otvoreni za rad nezavisnih: POGON, Teatar &TD, MSU. Uz rijetku iznimku, primarno tu mislimo na ZKM i Vidru, gradskim je kazalištima desetogodišnje djelovanje jedne relativno priznate skupine kulturno neinteresantna i marginalna činjenica.
Što mislite o frazi "uspješniji u inozemstvu nego kod kuće" koju vam često prišivaju? Koliko domaća publika ima razumijevanja za vaš rad?
Vidljivost našeg rada prije svega ovisi o mogućnosti i želji da ga se prikaže ili koproducira. U Hrvatskoj, nažalost, institucije, festivali i organizacije koje imaju taj interes žive na rubu egzistencije, dočim u inozemstvu godišnji budžet nekih od mjesta koja su nas koproducirala ili prikazivala sežu, od 1,5 milijuna eura u plesnim i kulturnim centrima do 3 i više milijuna na festivalima ili gradskim teatrima poput Volksbühne u Berlinu. To ne govori o blagostanju u tim zemljama, nego o drukčijim rasporedima sredstava s obzirom na programska opredjeljenja. Kako u devedeset posto slučajeva mi sami plaćamo svoje nastupe u Zagrebu, ne dolazimo često pred publike kojima nas netko prezentira, nego igramo za one koji su nas sami izabrali. Utoliko smo sigurni da nas gleda publika koja ima puno razumijevanja za naš rad. No, ako su naši nacionalni festivali otkrili Jana Fabrea dobrih 25 godina nakon što je nastupio s predstavom na Venecijanskom bijenalu, znači da budućnosti ima...
Mnogi kažu da je vaše predstave teško razumjeti. Kako gledate na to?
Prije bismo rekli da mnogi to pišu. Mi nemamo problema s publikom i naše su predstave odlično komunicirale i u kontekstima koji imaju još manje razvijenu tradiciju susreta s izazovnim izvedbenim formama nego što je to naš. Nama je jasno da naše predstave nije lako posredovati ako je pred vas postavljen zahtjev za diskurzivnim siromaštvom. Ali u medijskom okolišu u kojem dominira pustošenje jezika u korist „razumljivosti“ naša je uloga potpuno jasna: prestati podcjenjivati ljude i žigosati ih oznakom „običan“. U Musilovu jeziku to bi bio onaj koji nema nikakvih svojstava. Nažalost, takav nam je danas upravo teatar.
Kakav je položaj vas, kao umjetnika iz jugoistočne Europe, u inozemstvu?
Vrlo sličan položaju svih drugih u Europi koji ne žive u centru. Puno je teže tamo se vratiti nego doći prvi put. U institucijama koje se bave izvedbenim umjetnostima dolazi do svojevrsnog prestrojavanja – posao programera sve je više nalik poslu kustosa u muzejima. U nekoliko godina mandata žele pokazati čim raznolikije polje problema, imena i projekata, a ulaganja u produkciju i praćenje umjetnika sve su manja. Pozitivno je to što se otvara više polja za suradnju umjetničkih organizacija s institucijama kroz međunarodno financirane zajedničke projekte, ali vidljivost u centru je uvijek presudna. Takvi su centri u našem polju Beč, Berlin i Bruxelles, što ne znači da se tamo događaju i najzanimljivije stvari. Nama su puno zanimljiviji Graz, Stockholm, Tallin, Istanbul, Rijeka i Osijek.
Kako izgleda donošenje odluka u kolektivu od sedmero različitih umjetnika? Događa li se da unutar skupine netko zauzme položaj autoriteta?
Različiti afiniteti, obrazovanje te pristup pojedinim pitanjima autorâ koji zajedno čine BADco. veliki su izazov, no i najveće bogatstvo rada u kolektivu. Ideje, prijedloge i reference koje donosimo za stol ili u dvoranu za probe smo prisiljeni svaki put prvo predstaviti ostalima, tako da je teško doći na probu nepripremljen ili bez argumenta, a nemoguće postaje inzistirati slijepo na materijalu koji kolegama ne komunicira unutar projekta. Naravno da je takav pristup neefikasan, spor, sa više fusnota i stranputica no kada čovjek radi sam ili autoritativno vodi tim suradnika, no upravo tu nastaje specifičan iskaz BADco., kompleksnost izlaganja na koje je naša publika navikla – publika koja uvijek od nas traži više, koja nas podržava već deset godina, koja prati naš rad bilo u Hrvatskoj ili na brojnim međunarodnim gostovanjima. Svaki projekt netko od nas predlaže, često pojedine dionice jedna ili više osoba vodi, no isto kao što se redatelj ili dramaturginja angažiraju sudjelujući u izvedbama pojedinih naših predstava kao što su "Deleted Messages" ili "1 siromašan i jedna 0", tako koreografi donose na probe tekst koji će postati dijelom izvedbe ("Memores are made of this... izvedbene bilješke") ili vode izvedbu poput ozvučenog inspicijenta ("Rebro kao zeleni zidovi"). Stvar je u povjerenju – u kolegicu koja predlaže temu i inzistira u momentu nesigurnosti u korak dalje, u kolegu koji odlučuje da neki materijal treba napustiti prilikom neminovnih kraćenja i restrukturiranja pred premijeru.
Je li realno očekivati da će BADco. postojati i 2020. godine? Želite li to uopće?
Kada smo tiskali programsku knjižicu s informacijama o jedanaest predstava koje smo igrali povodom deset godina BADco. prošle godine pobrinuli smo se da upotrijebimo klamerice koje omogućuju vezanje u registratore - programske knjižice drugog, trećeg ili nekog daljnjeg desetljeća rada će tako lako na polici stajati zajedno. No, šalu na stranu, BADco. je kolektiv koji je krenuo iz prijateljstva, iz te prve zajedničke predstave, no koji je s vremenom uključio različite autore, često konfliktnih stavova i pristupa, koji oko sebe okuplja različite suradnike – od kompozitora suvremene glazbe do programera softvera. Uz rad na predstavama sve je veći s godinama angažman u edukativnim i istraživačkim projektima kao što su simpozij i radionice na temu "Algoritamske refleksije koreografije: Od koreografije do softvera i natrag" koje organiziramo u travnju ove godine u suradnji sa The Forsythe Company i Emio Greco | PC povodom izdanja softverske alatke za plesače "Whatever Dance Toolbox" koju je BADco. razvio s njemačkim programerom slobodnog softvera Danielom Turingom. Pred nama je i dvogodišnji projekt istraživanja u polju umjetničkih metodologija s partnerima iz umjetničkog centra BUDA (Kortrijk, Belgija), Laboratoriuma Jana Fabrea (Antwerp, Belgija) i Sveučilišta za cirkus i ples (Stockholm, Švedska). Za deset godina će broj predstava za nama sigurno brojati više od dosadašnjih sedamnaest, no također se radujemo predstojećem istraživačkom radu, iskoracima u nove suradnje sa arhitektima, kognitivnim znanstvenicima, no i novijom generacijom plesača koja danas možda tek uči koračati.
Zagreb već dugi niz godina ima vrlo razvijenu publiku koja prati suvremeni ples, zato se i održava Tjedan suvremenog plesa već dvadeset i pet-šest godina. Na žalost, publika koju zanima taj plesni izričaj je također vrlo ograničena. Bojim se da se tu još dugo ništa neće promijeniti, ali držim fige da hoće! Također, moje čestitke BAD Co na njihovoj obljetnici.