“Neprijatelj naroda” nije uobičajeno Ibsenovo djelo. Drama napisana 1882. godine govori o liječniku koji u lječilištu u kojem radi otkrije zagađenu vodu, koja ne uništava samo taj grad već i truje ljude koji tamo dolaze u potrazi za zdravljem. Kada odluči hitno objaviti svoje nalaze, u vrlom kratkom vremenu, prolazi put od spasitelja i najvećeg prijatelja, do neprijatelja naroda. Na njemu suprotstavljenoj strani nalazi se njegov brat, nositelj korupcije, onaj koji čini sve da vijest o zaraženoj vodi ne ugrozi pritok novca u džepove “zaslužnih”.
Iz današnje perspektive svi slojevi ove priče ne mogu biti aktualniji i zato je “Neprijatelj naroda” čak i logičan kraj velikog koprodukcijskog projekta, nazvanog Europski ansambl, čiji je voditelj Oliver Frljić, kraj dvogodišnje suradnje Zagrebačkog kazališta mladih, Schauspiela Stuttgart i Nowy Teatr iz Varšave.
Tekst je adaptirao i predstavu režirao Ivan Penović, mladi čovjek koji je u kazalište ušao kao dramatičar, da bi se profilirao u kreativca uvijek spremnog na novi teatarski eksperiment. Takav je i njegov “Neprijatelj naroda”, uzbudljiv u dijelovima u kojima govori o korupciji svuda oko nas, u trenucima kada progovara replikama koje kao da stižu izravno iz saborskih i inih političkih govornica, na kojima se u ime “višeg interesa” ne pita za cijenu. Naravno, cijenu koju moraju platiti – oni drugi.
Zbog svega toga “Neprijatelj naroda” u njegovoj obradi postaje složeno djelo u kojem je bezbroj različitih slojeva i različitih kazališnih načina izražavanja, što predstavu na trenutke čak i zagušuje. No, iz perspektive novinara Penoviću se mora priznati da je odlično riješio podtemu novinarstva, koje je ovdje važan dio priče. Tako jedan glumac, odličan Adrian Pezdirc, tumači dva novinarska lika, jednog utjelovljuje, a drugom je lutkar, jer na njegovu ramenu je glava lutke (s Penovićevim likom, usput budi rečeno). Novinari su stoga čak i gori od negativaca, tek lutke na žicama, samo glasovi vještih trbuhozboraca... Podjednako dobro riješio je Penović i koprodukciju u uvjetima pandemije, pa su tako na sceni glumci iz ZKM-a, a njihove kolege iz Stuttgarta i Varšave su u videoprilozima i tumače uloge koje su u priči prerađeni u videopozive (autor videoprojekcija je Lovro Mrđen) iz daljine.
Vizualni dio predstave, scenografija Zdravka Ivandija Kirigina i kostimi Ana Fucijaš, vješto vibrira na rubu sukoba apsurda i kiča, za što je dovoljno baciti pogled na “frizuru” na glavi Anđele Ramljak. Svojevrsnu začudnost donose i različiti jezici u predstavi, pa je tako uz očekivani poljski i njemački u predstavi i malo tibetanskog, kao ideja da su prijatelji i neprijatelji naroda isti baš na svim meridijanima i paralelama.
Glavnu ulogu, dr. Stockmanna, tumači Jasmin Telalović, ocrtavajući jasan put do čovjeka koji vjeruje da je spasitelj drugih do rezigniranog gubitnika, ulogu njegova brata tumači Pjer Meničanin, na trenutke dijabolično “precrtan” iz svijeta politike, Frano Mašković je Aslaksen, uvjerljiv “đavolji odvjetnik” koji je svima uspjeti prodati ideju odmora u po život opasnom lječilištu, a Ugo Koran kao energični Horster, nastavlja odličan niz uloga koje je ostvario na sceni ZKM-a.
