107 majki, odnosno “Cenzorka”, kako se u početku zvao, zanimljiv je i u najmanju ruku neuobičajen film koji je bio slovački kandidat za ovogodišnji Oscar. Zagrebačka publika imala je priliku ne samo pogledati ga na ZagrebDoxu nego i razgovarati s redateljem Petrom Kerekesom, koji je pobliže objasnio kako je izgledalo snimanje. Naime, u samom je startu bilo zamišljeno da ovo bude doku-priča o cenzorici, tj. osobi kojoj je jedan od glavnih zadataka u zatvoru cenzurirati pisma koja dobivaju zatvorenice. Umjesto priče o, kako je Kerekes naziva, pozitivnoj cenzuri, i nakon dubljeg ulaska u atmosferu, detalje i život ženskog zatvora u Odesi, u kojem je intervjuirao 107 zatvorenica, Kerekes se odlučuje na snimanje filma o njima. Iako je ovo, dakle, trebao biti dokumentarac o zaposlenici, promjenom smjera filma postalo je jasno da ne može biti (samo) dokumentarac. Zato Kerekes stvara (i to jako uspješno) fuziju dokumentarnoga i igranoga filma. U toj hibridnoj formi upoznajemo neke od zatvorenica, među kojima je naglasak na mladoj Lesji (koju tumači glumica) i kroz čiju prizmu pratimo najveći dio filma. Ono što je posebno zanimljivo među svima njima jest to da ih je većina u zatvoru jer su počinile zločin iz strasti, zbog kojeg ne da ne žale, nego ga zbog čudne i neobjašnjive satisfakcije koju im je ubojstvo muža ili njegove ljubavnice zadalo na neki način i opravdavaju. Ne samo da ga one opravdavaju nego je i na filmu prikazano kao da je njihov zločin društveno opravdavajući čin.
Naime, tijekom jednog od intervjua Lesja je rekla da je ubila muža zbog ljubomore, na što je dobila odgovor: “Potpuno te razumijem”. Sve je to popraćeno i smijehom iz publike. No da je situacija obrnuta i da je muškarac iz ljubomore ubio svoju suprugu, teško da bi takva reakcija bila primjerena i odobrena. Na tom valu u kojem se ženama lakše opraštaju neke stvari i u kojem je s njima lakše suosjećati, posebice kada je riječ o roditeljstvu, plovi “107 majki”. I dok su s jedne strane takva mjerila krajnje nepravedna, s druge je strane tijekom gledanja filma – što zbog prikaza izgubljenosti tih žena, ali i zaposlenica zatvora kojima je taj posao sve samo ne lagan, što zbog zaista tužnih sudbina i još tužnijih pravila po kojima se iza rešetaka živi – jednostavno nemoguće ne biti suosjećajan. Mnoge od tih žena u zatvoru su trudne, a scene u kojima prolijevaju mlijeko u umivaonik zatvorske ćelije jer im je zabranjeno prva dva tjedna nakon poroda viđati vlastito novorođenče ili one u kojima se rastaju s djecom koja s navršene tri godine iz zatvorskog vrtića najčešće odlaze u dom izrazito su moćne i potresne. Scene su to ujedno u kojima se, negdje ispod površine koja odrasle žene ubojice stavlja u položaj žrtve, iščitava tko su stvarne žrtve u ovoj sirovoj i teškoj priči – djeca, naravno.
