Moj djed Rade bio je najmlađi od šestero djece. Imao je tri brata i dvije sestre.
Najstariji brat naslijedio je imanje. Druga dvojica otišla su u Ameriku. Kad je moj djed stasao i napunio devetnaest godina, i on je emigrirao u Ameriku, u San Francisco u Kaliforniji. Tamo se zaposlio kao građevinski radnik.
No vrlo brzo počeo je Prvi svjetski rat. Austro-Ugarska je propisala da svaka obitelj mora dati jednog muškarca u vojsku, inače će im zaplijeniti kuću i zemlju. Tako je mobiliziran najstariji brat koji je jedini ostao na imanju. Tijekom 1916., u vrijeme bitke na Soči, granata je pala na vojarnu pa je jedna stropna greda pala na glavu najstarijeg brata i on je poginuo.
Nakon rata, žene koje su ostale same na imanju, pisale su u Ameriku da se jedan od braće vrati. Nitko se nije želio vratiti. Ali kako je Rade bio najmlađi, morao je poslušati starije koji su mu kupili kartu i poslali ga nazad. One way ticket – San Francisco – Chicago – New York – Rijeka – Dubrovnik.
Priču koja slijedi napisao sam prije dvadeset i pet godina. Dugo sam mislio da sam je izgubio, ali sam nedavno našao jedan CD s materijalima sa starih kompjutora. Dugo sam pretraživao memoriju i ugodno sam se iznenadio kad sam je uspio pronaći. Evo je:
New York, 1919.
Gledao je kako se tromi valovi penju uz bokove broda. Nagnuo se nad ogradu i pokušao pljunuti u more. Pljuvačka nošena vrtlogom vjetra nije došla do pjenušave površine, zalijepila se negdje za oplatu nekoliko paluba niže. Zamoren neslavnim putovanjem vlastite sline, Rade je pogledao prema luci. Vidio je dizalice, gatove i brodove, tu i tamo gomile na brzinu sagrađenih kuća, drvene ograde, a u pozadini skyline, prvi oblakoderi. Čula se huka New Yorka. Vrijeme je bilo vedro, zrak je bio prohladan. Većina putnika nije ni izašla na palubu, iako će novo kopno vidjeti tek za mnogo dana.
Rade Jarak i dalje je stajao oslonjen na ogradu. Hladni zrak mu je prijao, na putovanju do istočne obale već se bio nagutao prašine i baš je želio da ga taj hladni obalni vjetar do kraja očisti. Pokušao je skupiti još pljuvačke u ustima, ali nije išlo. Suhi mu je vjetar bio isušio svu slinu.
Izvadio je cigaretu, smotanu u jeftini papir, i pokušao je zapaliti na palubi. Skupio je ruke s gorućom šibicom, napravivši zaklon nalik na mali indijanski šator i onda pokušao zapaliti. Uspjelo mu je tek u trećem pokušaju.
Sa zadovoljstvom je uvukao opori dim virdžinije i nastavio gledati obalu. Bio je na brodu koje se spremao otisnuti prema Europi. Europa je te daleke 1919. ipak bila mjesto odakle je dolazila većina putnika u potrazi za novim životom. S tog gledišta Rade Jarak išao je u krivom smjeru, išao je unatrag umjesto naprijed. Nije trebao proći kroz gužvu Ellis Islanda i gledao je u Kip Slobode s druge strane, u leđa. Vraćao se u Europu opustošenu ratom.
Potegnuo je novi dim i zatvorio oči. Na trenutak je nestalo newyorških dokova, neba i dizalica. Pred očima mu se odvrtio brzi film sjećanja. Amerika je bila podloga tog filma, njegovo iskustvo Amerike. Niz brzih slika, ulice i tramvaji u centru San Francisca, grada koji je brzo rastao nakon potresa 1906., sunčani bregovi u Oaklandu u Zaljevu San Francisco, koji su bili okrenuti zapadu, Pacifiku i zalazećem suncu; snježno bijeli vrhunci planina, prašnjavi bregovi i ravnice Indiane, uskomešani panoptikum lica. Jedno od najupečatljivijih lica koja je u Americi sreo bilo je lice starog Indijanca koji je sjedio pokraj puta, nepomičan poput kamenog kipa. U tim je brzim slikama bilo sadržano cijelo njegovo iskustvo Amerike, pomiješano sa stalnim osjećajem neizvjesnosti.
Ti slučajni prizori stvarali su ukupnu sliku koja je, ma koliko bila zbrkana i slučajna, ostavljala mučni utisak velike bešćutne zemlje. Ta zemlja siromasima nije pružala veliki izbor.
Njih trojica braće otišla su u Ameriku, jedan za drugim, prije devet godina. U Europi je ostao samo najstariji brat koji je ubrzo poginuo u Prvom svjetskom ratu. Žene su pisale da im pošalju nekoga natrag. Braća su skupila novac i poslali najmlađeg, Radu.
Osjetio je lagano podrhtavanje palube. Brod je upalio motore. Mornari su vičući potezali teške konopce kojima je brod bio vezan za gat. Tjelesina broda polako se odvojila od gata i Rade Jarak je zauvijek izgubio kontakt s američkim kopnom. Zbogom, Ameriko.
Rijetki su imali snage i novca da se vrate kad su već jednom zaglavili onamo. On je bio jedan od sretnika koji su shvatili veliku laž o Americi i koji su se vraćali natrag – a ipak, bilo mu je žao. Žalio je za tim sirovim i divljim kontinentom koji zapravo i nije upoznao kako treba. Osjetio je teret neke nejasne nostalgije. Ipak, znao je da je onamo gdje se vraća još gore i da treba naporno raditi da bi se preživjelo.
Brod je sad sjekao valove zaljeva, a Radi je oštri vjetar s pučine šibao lice. Nabio je kapu nisko na čelo i ostao na vjetrometini, na čistoj, solju nagrizenoj palubi, oslonjen na ogradu. Cigareta je jednostavno sagorjela na vjetru. Povukao je zadnji dim i bacio je u valove. Sada je ispred njega bilo samo more, Atlantik, ogromni modri oval koji je bez milosti gutao sve snove siromašnih putnika.
Okrenuo se zadnji put i pogledao tanku tamnu crtu, u koju se već bilo pretvorilo kopno – i onda je zatvorio oči. Stajao je tako nekoliko trenutaka i pokušavao se sjetiti lica mlade konobarice u Northern Pacificu koja mu je donijela kavu baš dok su prelazili preko nekoga drvenog vijadukta. Poslije su dugo u noć razgovarali na šanku sve dok vlak nije stigao do prve veće stanice.
Kad je otvorio oči, zemlje više nije bilo na vidiku.
U tom trenutku čarolije je potpuno nestalo.
Zemlja je bila izbrisana s horizonta.
Nikada više neće vidjeti braću.
Vjetar je donosio hladnoću, veliku zimu koja mu je anestezirala udove. Jedva je odlijepio prste od ograde broda. Pred njim je stajala voda, njezina primordijalna hladnoća, miris mokraće u brodskim kabinama, morska bolest. Pred njim je stajala i epidemija gripe koja će uskoro pokositi tisuće Europljana.
Sve što će se nakon tog trenutka dogoditi u njegovu životu pripada povijesti drugog kontinenta. Na seoskom gumnu će odmah po povratku u Kraljevinu SHS sresti plavooku djevojku koja će mu postati žena. Za vrijeme epidemije gripe vodit će bolesnu sestru brodom iz Slanog u Dubrovnik – jedan će mu znanac savjetovati da je ne vodi uzalud, neka je odmah baci u more… Za vrijeme Drugog svjetskog rata bit će u zatvoru kao talac… ali to je već druga priča, vrlo sumorna.
Za priču koja je pred nama bitno je da njezin glavni lik Rade Jarak nije ista osoba kao i njezin pisac. Rade je, naime, bio moj djed.
I još nešto. Prošle sam se godine slučajno našao u Sloveniji, na Krasu. Jednog jutra vidio sam s visoke tvrđave stari ranžirni kolodvor i na njemu puno poredanih vagona. Netko je, iz šarolikog društva koje se nalazilo u blizini, rekao da je tu negdje groblje vojnika iz Prvog svjetskog rata. Uzalud sam pretraživao pogledom zelene brežuljke, nisam ga mogao pronaći. Možda je tu pokopan Radin najstariji brat, onaj što je poginuo na Soči.
