Umro je na Božić, a njegov pogreb udovica, glasovita francuska intelektualka Annie Le Brun najavila je za sutra, na Silvestrovo u Parizu, gradu u kojem je živio od 1954. godine. Pjesnik i dramatičar Radovan Ivšić rođen je u Zagrebu 1921. u obitelji uglednog jezikoslovca Stjepana Ivšića. Francuski mediji zvali su ga dinosaurom nadrealizma jer baš je Ivšić uveo nadrealizam u 21. stoljeće.
Dobro je poznavao Bretona, surađivao je s likovnim velikanima poput Miróa ili češke slikarice Toyen, ali cijelog se života nije klanjao nikome, osim poeziji i umjetnosti. I slobodi, naravno. Odbijao je počasti i odlikovanja, u tome je bio nepokolebljiv do smrti. Nije prihvatio niti Goranov vijenac poezije, premda je za afirmaciju Ivana Gorana Kovačića u Francuskoj učinio mnogo. Posljednjih godina ugledni Gallimard objavljivao mu je knjige pa je Ivšić dosegao razinu o kojoj mnogi razvikaniji hrvatski pisci mogu samo sanjati.
Na izložbi grafičkog blaga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Muzeju za umjetnost i obrt upravo se može vidjeti mapa koju je Ivšić napravio s Miróom. U Zagrebu je napisao možda i najvažnije knjige, poemu Narcis 1942. te dramu Kralj Gordogan 1943. godine, no s hrvatskom literarnom sredinom nikako se nije srodio. Sva su njegova djela prvo morala biti objavljena ili izvedena u inozemstvu, da bi tek naknadno dobila hrvatsku premijeru i bila ukoričena na hrvatskom. Poemu Narcis po kojoj je i te kako prepoznatljiv, zabranile su mu ustaške vlasti, a od komunističkih je pobjegao u umjetničku sigurnost velikog Pariza. U Zagrebu se družio sa slikarima i piscima kao što su Ivan Picelj i Irena Vrkljan, zarađivao je prevođenjem, bio je poliglot, prije Drugoga svjetskog rata učio je francuski u Francuskoj, a na kraju mu je ta velika zemlja bila druga domovina.
- Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi - izrekao je na Krležinim danima u Osijeku 2001. godine i izazvao nove prijepore. No, Ivšić je bio dosljedan. I imao je argumente.
- Koliko je Matoš htio otvoriti Zagreb velikim suvremenim tijekovima svjetske poezije, umjetnosti, slobodarstva, toliko će se Krleža svojim austrougarskim purgerstvom cijelog života iz petnih žila opirati svim pojavama moderne umjetnosti u bloku, kao da one predstavljaju cjelinu: dada nije isto što i nadrealizam, nadrealizam nije isto što i apstrakcija, Picasso nije isto što i Marcel Duchamp, Breton nije isto što i Aragon, nego obratno - pisao je Ivšić.
