Ovih dana svakodnevno sam na liniji s našom dopisnicom iz Splita, koja ne prestaje javljati novosti iz tamošnje kazališne kuće. Iz dana u dan nižu se otkazi, optužbe za mobbing i kaznene prijave, a sve u pokušaju da se s čelne pozicije Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu ukloni intendant Vicko Bilandžić, od kojeg se nedavno distancirala i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ali mu leđa i dalje drži lokalna vlast na čelu s gradonačelnikom Ivicom Puljkom.
Bilandžića mnogi optužuju za kaos u kazalištu koje je za njegova mandata izgubilo niz ključnih ljudi s upravljačkih i kreativnih pozicija, dok on sam tvrdi da se protiv njega vodi kafkijanski proces i da je žrtva, a ne agresor.
Slična se situacija nedavno događala i u Rijeci, iz čijeg je HNK praktički istjeran intendant Marin Blažević, kojem je baš ovoga tjedna Visoki upravni sud dao za pravo, poništivši odluku riječkog Gradskog vijeća o njegovu razrješenju. Iako su u oba slučaja bili itekako upleteni politički interesi, velika je razlika u tome što je Blažević do samoga kraja imao podršku ministrice i dijela struke, a rušila ga je lokalna politika, dok je u Bilandžićevu slučaju situacija obrnuta.
Ono što im je jednako ozbiljno su narušeni odnosi unutar kuće, optužbe za mobbing te javni rat s ravnateljima koji su se okrenuli protiv svojih intendanata. U riječkom slučaju najupečatljiviji je bio javni obračun intendanta Blaževića i ravnatelja Opere Filipa Faka koji je u međuvremenu postao šef Zagrebačke filharmonije, dok u Splitu praktički nema ravnatelja koji nije otišao u sukobu s aktualnim intendantom.
Zanimljivo je da ovu vrstu javnog raspada uglavnom pratimo u nacionalnim kazališnim kućama, a manje ili gotovo nikada u onima kojima je jedini osnivač grad ili su utemeljene privatnim kapitalom. Djelomično je to jer nacionalne kazališne kuće imaju veće budžete, a činjenica da su im suosnivači (ili izvori financiranja) često i grad i država čini ih fenomenalnim poligonom za politička kadroviranja i posljedične obračune, jer nije rijetkost da nam grad i zemlju vode dvije različite političke opcije.
S druge strane, struktura nacionalnih kuća koja uključuje ravnatelje Drame, Baleta, Opere te poslovnog ravnatelja čini ih ozbiljnim poljem za ukrštavanje ega koji često dovode do raspada upravljačkog tima koji je intendant na početku mandata stvarao.
Sve to podsjeća na "Igru prijestolja" u kojoj mnogi pokušavaju trgovati utjecajem i eliminirati svoje protivnike, a stvari često otežavaju i sami intendanti upornim vezanjem za upravljačku stolicu u trenutku kada je jasno da ih u njoj više nitko ne želi. Kada se sve zbroji, bili oni pozitivci ili negativci, većina uključenih doprinosi narušavanju ugleda kuće za čiju bi dobrobit trebali raditi.
HNK Split i prije Bilandžićeva mandata označen je kao toksična sredina, slično je djelomično bilo i s riječkim HNK. Svoje su probleme imali i Varaždin i Osijek, koji su možda rjeđe u fokusu javnosti, a historijski su se znali koristiti i za odrađivanje sitnih usluga političko-uhljebničkog tipa, dakako o trošku poreznih obveznika. Reputaciju varaždinskog kazališta sada polako oporavlja Senka Bulić, koja je svojedobno otjerana iz kazališta u Velikoj Gorici koje je podigla iz pepela, a u Osijeku je odnedavno intendant Vladimir Ham, koji je osim kulturnjačke imao i političku karijeru. Mješavina politike i struke dovela nam je i intendanticu zagrebačkog HNK Ivu Hraste Sočo, koja se trudi vratiti mir u kuću potresenu brojnim pričama o mobbingu tijekom mandata prošle intendantice Dubravke Vrgoč, koja je u međuvremenu došla na Blaževićevo mjesto u riječkom HNK, u kojem je novi angažman našao i Dražen Siriščević, uklonjen s rukovodećeg mjesta u Lisinskom.
Slična imena vrte se na većini funkcija, kao i problemi koji ih prate iz uloge u ulogu. A programi i umjetnici padaju u drugi plan.
