Posljednja od triju premijera na 69. Splitskom ljetu, komedija "Gazdarica", nastala prema motivima "Krčmarice Mirandoline" Carla Goldonija i suvremene varijante austrijskoga književnika Petera Turrinija izvedena je u srijedu navečer, u režiji gosta iz Slovenije, Same M. Streleca, kraj stare Plinare.
U dvorištu splitskog teatra publiku su dočekali ćevapi (iznenađujuće stručno uz simpatične dosjetke okretao ih je glumac Pere Eranović) i pivo. Vrlo će vjerojatno upravo taj neuobičajen doček, miris pečenja i besplatno pivo ostati najdulje u pamćenju onih koji su pohodili jedinu dramsku premijeru na ovogodišnjem kazališnom festivalu. Jer, "Gazdarica" u režiji Same M. Streleca nije iznjedrila pozitivna očekivanja niti je razgalila publiku. Autori su najavljivali suvremenu priču, komediju, priču o kapitalu u 21. stoljeću, Splitu, turizmu, gradilištima, baušteli i nedovršenom zdanju apartmana... Ne sumnjamo da su imali odlične namjere, međutim do publike to jednostavno nije stiglo. Nije je "taklo". Neki novi Split, moderan, turistički, apartmaniziran, fastfoodovski, kapitalistički, u kojem je tobože sve u funkciji htijenja za brzom i lakom zaradom, nije se mogao prepoznati, pa je tako dio publike predstavu napustio nakon prvog čina.
Oko "Gazdarice" možemo postaviti niz pitanja. Zašto je uopće izabran Goldonijev tekst i suvremena varijanta koju je autorski tim još pokušao osuvremeniti? Što se zapravo htjelo? Kakav je smisao postavljanja Goldonija, čiji se tekst iz 18. stoljeća, istina, ubraja u klasična djela i uči u školama, ali je ipak davno prevladan? Redatelj se držao okosnice Goldonijeva teksta i pokušao neke nadgradnje, ali sve to nije polučilo veći uspjeh. Ova "Gazdarica" zamišljena kao komedija i punokrvna kazališna predstava unatoč velikom trudu i ulaganju glumaca koji su u njoj angažirani, izazvala je ponajviše dosade i znakovitoga "kolutanja očima" jer poznato je da je kazališna publika, osobito ona koja se okupi na premijerama, jako fina i ne iskazuje lako svoja negativna mišljenja. Nedostajalo je i smijeha i opuštanja. Glumci su korektno i profesionalno izveli ono što im je zadano, odnosno ono što su morali. Petra Kovačić Botić, tumačeći glavnu ulogu, krčmaricu Mirandolinu, iskazala se ponovno dobrom dikcijom i odličnim scenskim pokretom, dok je simpatije pobrao njezin Fabrizio, konobar kojeg je utjelovio Pere Eranović.
On je u predstavi otpjevao tri pjesme, među ostalim i stari Kićin hit "Zbog jedne divne crne žene", izmamivši pljesak publike. Tajana Jovanović (Ortensia), Mijo Jurišić (siromašni plemić, markiz), Donat Zeko (bogati plemić, grof) i Duje Grubišić (plemić, vitez) standardno su dobri, a Nikša Arčanin odlično se snašao u ulozi žene (Dejanira), jedne od dviju varalica. I tu smo neke monologe vidjeli kao interakciju s publikom, što je dobro poznato posjetiteljima teatra.
Kako je scenografija, koju potpisuje redatelj Samo M. Strelec, doista minimalna, glumci su u prvom planu i njihovo kreiranje likova dolazi do punog izražaja. No, izostalo je cjelovito i slojevito donošenje karaktera, za što ne snose nikakvu odgovornost. Kostimografija, koju je osmislila Sanja Jureško, pomalo je začudna. S jedne strane barokni kostimi, s druge Mirandolina u svakodnevnoj odjeći današnjih djevojaka. U svakom slučaju, valja poštovati umjetničku slobodu i kreativni izričaj. Koji bi svakako trebao barem izazivati.
