Ako smo u socijalizmu imali “dogovornu ekonomiju”, u kapitalizmu bismo mogli imati dogovornu povijest podrži li EU nastojanje solunskog Centra za demokraciju i pomirbu u jugoistočnoj Europi, koji kani napisati srednjoškolsku povijest toga prostora. Nakon nedavnog plašenja tzv. regionalnom zonom slobodne trgovine, ovo je novo izvaninstitucionalno plašenje Balkanom.
Da bi kapital imao slobodan protok, da bi se množio i plodio, netko se dosjetio da na glavu preokrene Marxa i da ideologijom pokuša osigurati slobodan prostor za euroekonomiju. Začetnici tog novog parainstitucionalnog nauma računaju da bi se novim pisanjem povijesti jugoistočne Europe njezini narodi “emancipirali od prošlosti”, ostavili se starih razmirica i prijepora i preko ekonomije “okrenuli budućnosti”. Možda i bi kad bi ih se uvjerilo da povijest koja im se nudi nije samo dogovor i prikrivena ekonomska računica. U toj je ideji zajedničke povijesti europskog jugoistoka više ekonomske nego povijesne logike. Povijest toga prostora nipošto nije jedinstvena.
Hrvatska je primjer takvog pojednostavnjenja. Sa zemljama toga prostora ona dijeli manje zajedničke povijesti nego sa zemljama koje tu ne idu. Pa hrvatske su povijesne veze bile s Austrijom, Mađarskom i Italijom, a ne s Rumunjskom i s Ciprom! Osim toga, Hrvatska je imala i polustoljetno iskustvo s ideološki iskrivljenom, friziranom i skrivenom poviješću, a sada bi bila suočena s poviješću koja bi prije bila dogovor nego istina. Jer, tko će biti ti povjesničari, ma koliko stručni bili, koji će napisati srednjoškolske udžbenike koji bi bili prihvaćeni u svim zemljama europskog prostora trajno prezasićena viškom povijesti?
